Glumci rade honorarno, teatarske kuće prokišnjavaju, budžeta uglavnom nema

Koliko budžeta, toliko kulture. Kad ga nema, onda je sve na volji pojedinca. Da je volje, ipak, bilo, svjedoče pozorišne premijere širom Bosne i Hercegovine.

Klasik klasikom čini njegova neiscrpna mogućnost interpretacije. A sa njihovim promjenama značenja kroz vrijeme, ali i vrijednosnim konstatama, poigravala su se narodna pozorišta širom Bosne i Hercegovine. Tako su Edip, Hamlet, Ivanov, Heda Gabler, Gospođica, Hasanaginica iznova komunicirali sa publikom o vlastitim ali i našim opsesijama, dilemama, strahovima.

“Pozorište se uvijek vraća klasici kada želimo neko vrijeme u kojem imamo mnogo upita, a, čini mi se, bez jasnih odgovora. U njenoj univerzalnosti, u onome što je ona u svojim pričama, temom, idejom nama govorila nekada prepoznajemo i odraz sopstvenoga vremena”, kaže režiser Dino Mustafić.

Obilježeno je trideset godina Sarajevskog ratnog teatra, čija je kultna predstava Ay, Carmela dobila i fizičku artikulaciju stalnom izložbom u Historijskom muzeju BiH. SARTR je i ove godine zadržao poetiku eksperimentalnosti, a s time se poigravala i predstava male scene Stolaboratorija - Umjetnik u gladovanju, Alena Šimića i dramatuga Benjamina Hasića. Ovaj autorski dvojac je i predstavom Kuća, Bosanskog narodnog pozorišta Zenica ostvario zapažena uspjehe i kod kritike i kod publike.

“Razlog zašto su toliko uspješne, ako mogu koristiti tu riječ u kontekstu teatra, mislim da je upravo način na koji komuniciraju s publikom. Jedna je, govorim o umjetniku, beskompromisna i veoma iskrena i veoma direktna, uslovno rečeno – lična. Druga na jedan malo stilizovan način govori o onom sto bismo nazvali floskulom aktuelnih problema, naše svakodnevne priče”, ističe Šimić.

Na poetiku intimnog oslanjaju se i, bh. sceni često nedostajući, autorski tekstovi. Pa su Što na podu spavaš - Darka Cvijetića, Noć s Aleksom – Marka Tomaša, Ugasimo svjetlo - Lejle Kalamujić i Zbogom, Kalifornijo – Emine Kovačević na sceni otjelovljeni tekstovi komunicirali o pitanjima odnosa spram tradicije, seksualnosti, tabu teme rata, lokal-patriotizma.

“Bilo bi lijepo kada bi postojalo malo više podsticaja za dramske pisce, ali kako nam je - tako nam je. Mi smo tu da pokušamo stvari pomjeriti nabolje i sva sreća je da postoje pozorišne kuće i pozorišni profesionalci, poput moje rediteljice Lajle Kaikčija, koji su spremni dočekati i podržati tekstove mladih autora i postaviti ih na scenu”, kaže Emina Kovačević, autorica teksta Zbogom, Kalifornijo!.

Odigrana je i prva premijera Pozorišne scene Krajina i osnovano novo pozorište - Moje pozorište. To je sve bilo, ali biti mora više. Sadržaj ovog presjeka treba staviti u okvire kriterija zemalja sa razvijenom kulturnom scenom i shvatiti gdje smo. Shvatiti da mladi glumci kojima se država ponosi još rade honorarno, da teatarske kuće prokišnjavaju, da budžeta uglavnom nema. A kad ga i ima, kod pojedinih, pak, volje nema. Pa odjekuje ono - samo nek se igra, a zna se da igra ovisi o igračima.

federalna.ba