Zovite me Esteban – Lejla Kalamujić

**

Dobro je čitati ... jedan dan bez čitanja nije dobar dan

**

Svoju prvu zbirku priča „Anatomija osmijeha“ Lejla Kalamujić objavila je 2008. godine u izdanju Naklade Zoro iz Sarajeva. Druga zbirka kratkih priča Zovite me Esteban objavljena je 2015-e u izdanju Dobre knjige iz Sarajeva. Zbirka Zovite me Esteban je nakon sarajevskog imala i beogradsko izdanje – u Izdavačkoj kući Red Box; zagrebačko - izdavačka kuća Sandorf; te u Izdavačkoj kući Blesok iz Skopja, Makedonija. Lejla Kalamujić priče je objavljivala i u časopisima „Sarajevske sveske“, “Libra-Libera”, “UV-urbani vračevi”, “Lipar” i “Život”, te u zbornicima „Pod pritiskom“. “Poqueerene priče”, “Alma” i “Lapis Histrie”. Dobitnica je i mnogih nagrada – između ostalih - nagrade za zbirku neobjavljenih priča Naklade Zoro u 2008.godini za zbirku priča „Anatomija osmijeha“; nagrade „Vox feminae“ za priču „Žena zvana čežnja“; nagrade „Zija Dizdarević“ za priče “Povratak među zvijezde“ i „Oči smrti“; zatim nagrade „Super Cyber Story 2005” (Pincom) za priču “Sanduq el dunya”. Za knjigu „Zovite me Esteban“ Lejla Kalamujić dobila je Nagradu Istarske županije ‘Edo Budiša’ za najbolju regionalnu zbirku kratkih priča u 2015. godini. Također, Lejla je objavila i zbirku dramskih tekstova „Šake pune oblaka“ /Šake pune oblaka, Ugasimo svjetlo, Ljudožderka/ Durieux, Zagreb, 2020.godine, a 2021.godine objavljena je treća zbirka priča „Požuri, izmisli grad“ u izdanju beogradskog Štrika-a.

**

Riječ Kritike - Priče kao što su „Bijela pustinja“ ili „Povratak među zvijezde“ u stanju su da čitaoca osvoje svojom neposrednošću i dirljivim rečenicama. Ovo, naravno, nije samo knjiga o nemogućnosti da se prežali majčina prerana smrt, niti je melanholija tog gubitka jedino što ovaj više nego dobar rukopis nudi. A on nudi još i priču o raspadu Jugoslavije, o svim tim intimnim, unutrašnjim raspadima, o identitetu koji je nepovratno izgubljen, o ljubavi između dvije žene, i opštem osjećaju bezdomništva. – književnik Faruk Šehić

**

Riječ Kritike - Lejla Kalamujić: Zovite me Esteban, Dobra knjiga, Sarajevo, 2015.

Ima li književnosti izvan autobiografije? Šta je spisateljici njen život, je li sav on sirova građa za literaturu? Ako su život gubici, je li barem literatura na dobitku? Ako su život traume, može li literatura zamijeniti terapiju? Šta je spisateljici njena pisaća mašina?

Zbirka Zovite me Esteban Lejle Kalamujić sadrži sedamnaest dužih ili kraćih priča, zapisa i(li) crtica između početne Šta je meni pisaća mašina i završne Povratak među zvijezde. Namjerno ističem ove dvije priče koje zbirku uokviruju: prva je maestralno otvara, posljednja je zatvara, dajući nam nadu u bolju, sretniju i mirniju budućnost, nakon turobnog putovanja prošlošću i sadašnjošću na koje su nas autorica i njena pripovjedačica vodile kroz sve priče, koristeći svoju iskrenost i ogoljenost pred nama kao najjače oružje. Zato smo tako lako stekli povjerenje u pripovjedačicu koja se pred nama odmah razodijeva, već na početku prve priče, otkrivajući nam tajnu vezu između pisaće mašine koja nije tek metafora za ispisivanje traume, već je i stvarni predmet, jedan od rijetkih, koji čuva uspomenu na majku što ju je pripovjedačica izgubila kad su joj bile tek dvije godine. Pored kroz te rijetke predmete-relikvije, majka u pripovjedačicinom životu živi kroz slike koje je sklapala na osnovu priča drugih i vlastite imaginacije poput one u priči Da sam te srela gdje pripovjedačica, sada već studentica filozofije, susreće majku u parku kod Druge gimnazije i razgovara sa njom o svom i očevom životu.

Ti drugi koji su joj o izgubljenoj majci pričali njeni su baka i deda, oni čine pola njenog svijeta i njenog doma, oni čine i pola ove sjajne zbirke. Drugu polovicu čine nana i dedo, očevi roditelji. Oca je, kako kaže u priči Četiri godišnja doba: i bilo, i nije. Ono što čini potku ove knjige nije toliko neprekidno učenje vještini gubljenja (odlična posveta tom učenju je priča Molba za Elisabeth), koliko je ta raspolućenost, ta podijeljenost svjetova, taj život između mrtve majke i uvijek pijanog oca, između majčinih i očevih, između Vratnika i Grbavice, između Sarajeva i Šida, između Sarajeva nekad i Sarajeva danas…

Pripovjedačica uporno pokušava spojiti polovice, ali ostaje uvijek na mostu, negdje između, imajući stalni osjećaj da te svjetove u sebi nikad neće spojiti – sve dok se u njenom životu napokon ne pojavi ona. Ona koja se pojavljuje nije samo njena djevojka, ona je i taj most kojeg pripovjedačica od početka pokušava sazidati. Ona je i nada da će sada, ne samo pripovjedačica već i cijeli svijet izgažen traumima, prerovan ratovima, izjeden nostalgijom, napokon doći u stanje stabilne remisije.

Pripovjedačicina seksualna orijentacija jeste važan dio zbirke, njena Drugost time je dodatno potcrtana. Kako pripovjedačica-djevojčica nikad nije imala porodicu koja bi se uklopila u okvire normalnosti, odrastajući sa nanom i bakom, dedom i djedom, razvedenom tetkom i njenim sinom, tako ni odrasla pripovjedačica neće nikad biti uklopljena u heteronormativni odnos i porodicu. No, sada kada je u stabilnoj remisiji, pripovjedačica je naučila da je život i između i izvan, izvan nametnutih okvira normalnosti, u miješanom braku, između Boga i Tita, između uspomene na Grad i onog što Grad pred njenim očima postaje. Zato su one priče u kojima svijet pomiruje u sebi, u kojima se pojavljuju djevojke u koje je bila zaljubljena, voljela ih ili ih još voli, redovito, čak kad je i u njima Smrt nezvani gost, najvedrije, najotvorenije i najtoplije. Takva je Bella Ciao, takva je i navedena, završna Povratak među zvijezde u kojoj pripovjedačica i njena djevojka napokon odlaze na ateističku parcelu gradskog groblja Bare, na majčin grob. Pripovjedačici je trideset, majci su, kad je život stao, bile dvadeset i dvije. Prerasla je svoju majku, nadrasla je i nadživjela, prežvakala, pa ispljunula sve traume i sada joj je vrijeme da pođe dalje.

Vrijeme je – kako kaže rečenica kojom završava priču, ali i cijelu zbirku – vrijeme da se ide.

Nećemo saznati odgovore na pitanja sa početka ovog teksta, ni nakon što pročitamo svih devetnaest priča, cijelu ovu zbirku jake strukture koja bi mogla funkcionirati i kao roman, ako je forma uopće važna. Nećemo, ali nije ni važno. Važno je da nam je iskrenošću i sada već prepoznatljivim autorskim rukopisom kojim je Lejla Kalamujić literarizirala vlastitu traumu, donijela samo dobro: dobru knjigu i dobar književni glas od kojeg, s pravom, očekujemo mnogo u njenim narednim djelima. /portal lgbt.ba/

**

Riječ Kritike - Ivan Šunjić  - strane ba

Nije teško primijetiti da od svih proznih oblika kratkoj priči, naročito među autorima/icama mlađih generacija, pripada posebno mjesto. S druge pak strane, među njima su rijetki/e oni/e koji/e će ustrajati svoj spisateljski profil kontinuirano nadograđivati kroz ovu formu, a da s vremenom ne iscrpe svoj pripovjedački nerv. Od prvijenca Anatomija osmijeha (Zoro 2009.) mlada sarajevska prozaistica, kritičarka i esejistica Lejla Kalamujić ostaje vjerna isključivo kratkoj priči. Stoga je sasvim opravdano da je se kako na domaćim tako i na regionalnim književnim natječajima redovito prepoznaje kao jednu od naših ponajboljih kratkopričašica. Zovite me Esteban zbirka je koja se sastoji od devetnaest kratkih priča. Iako su neke od njih objavljivane samostalno te se mogu čitati i zasebno, u formalnom jedinstvu zbirke postaju dijelovi čvršće narativne cjeline koja se uspostavlja na dijegetskoj i motivsko-tematskoj osi. Glas u prvom licu koji ih sve objedinjuje glas je pripovjedačice, ujedno i fokalizatorice, dok se u gotovo svim pričama smjenjuju isti/e akteri/ce. Upravo će ova monološka intonacija predstavljati specifikum ove zbirke naspram autoričina prvijenca koji se odlikovao višeglasjem i poliperspektivnošću. Riječ je o pretežito osobnom tematskom registru koji se dotiče i kolektivnog, društvenog i političkog, međutim, uvijek prebacajući radnju na unutarnji plan. Zbirka se otvara autoreferencijalnom pričom Šta je meni pisaća mašina? u čijem je središtu radnje jedna novinska vijest. Autoričina pripovjedačica čita o zatvaranju fabrike pisaćih mašina u Mumbaiju, posljednje takve na svijetu. Počinje se rasplitati klupko asocijacija vezanih uz prerano preminulu majku koja je bila daktilografkinja i čija je pisaća mašina poput relikvije čuvana u stanu bake i djeda. Osim što se sentimentalna vrijednost ovog predmeta veže uz nenadoknadivi i najintimniji gubitak, pisaća mašina postaje svojevrsni metonimijski korelat jednog izgubljenog vremena, perioda socijalističke Jugoslavije na koji se osvrće s nostalgijom. Iako se može reći da je većina priča natopljena nostalgičnim reminiscencijama, ne radi se o apolitičnom sentimentu. Nostalgija, u ključu u kojem iščitavamo da je autorica shvaća, poprima anticipatorni karakter – nostalgija je ovom pogledu žal za budućnošću. Nije slučajno da posljednja priča (Povratak među zvijezde) završava svojevrsnim imperativom: „Vrijeme je da se ide. Vrijeme je.“

Tri su vremenska plana koja povlače tri tematska kruga. Prvi je spomenuti prijeratni prostorno-vremenski okvir koji se oslikava fragmentiranim sjećanjima na djetinjstvo ili pokušajem rekonstrukcije epizoda iz majčine mladosti. Slike su to kojima se dohvaća ono neuhvatljivo, u realitetu nikad (pro)življeno ili tek posredno (do)življeno, poput prizora u kojem se pomoću obiteljske snimke uhvaćenog trenutka majčina djetinjstva događa susret odrasle pripovjedačice i majke djevojčice (Čarobnjak): „Gledamo se, oči u oči. Ja i mama, koja u mom sjećanju nikada nije postojala. Kosa joj je crna i gusta. Šiškice ravne, a ostatak mili po ramenima. Gledamo se… Malo sam snena od rakije. Čarolija se kreće kadrom, pa skrene u moje pripite misli.“ Prijeratni topos ovdje je na određeni način mitologiziran, stalno prisutna prošlost eterično se proteže u vremenu – efekt koji se postiže finim lirskim opisima, infantiliziranim narativom i pripovjednim prezentom (Bijela pustinja). Period rata i poraća je obilježen nizom gubitaka te kolektivnim, ali i osobnim izdajama popraćenim bolnom (samo)spoznajom (Četiri godišnja doba). U pričama u kojima se tematizira poslijeratna svakodnevica kazuje se o suočavanju s neriješenim traumama i depresijom, ljubavnom odnosu i sadašnjosti koja se ne živi u potpunosti, nego preživljava u stalnom strahu od smrti.

Smrt je kao tematska okosnica kodirana u samom naslovu zbirke kojim se evociraju dva lika – jedan filmski i jedan književni. Prvi je Esteban iz Almodovarova filma Sve o mojoj majci, a drugi je onaj Márquezov iz priče Najljepši utopljenik na svijetu. Oba su junaka, dakako, mrtva. Premda su razmišljanja o smrti motivirana na više razina – gubitak majke i bližnjih, rat, opetovano suočavanje sa smrću – smrt se podiže na višu metaforičku razinu. Prekrasne i bizarne slike (umrtvljeno tijelo u morskom plićaku punom djece, preparirana sova Nebo kroz čije tamne i guste oči pripovjedačicu kao da gledaju svi ljudi koje zna, nevrijeme nakon kojeg po lišću leži desetine na leđa izvrnutih vrabaca, nožica uperenih prema nebu) predstavljat će neke od najbolje napisanih pasaža u zbirci: „’Ovo je Esteban’, izgovori moja majka još jednom i poljubi mi obraze. Sve druge žene stadoše klimati glavom. Kao jato uznemirenih ptica stisnuše se uz moju majku. Osjetih kako njene od plača vlažne i tople usne ljube moje. Za njom me i ostale počeše milovati, ljubiti svaki dio mog tijela. Vrijeme je odmicalo, sunce je zalazilo. I to je bilo to. Savršena smrt, koja mi odlično pristaje.“ Živi i mrtvi ovdje kao da su ravnopravni akteri koji se susreću na groblju, gledajući smrtovnice posložene u fotoalbumu, na klupi u parku (Da sam te srela). Budući da je u pojedinim pričama uočljiva dijalogičnost, L. Kalamujić nerijetko poseže za intertekstualnošću. Priča Molba za Elizabeth, autoru ovih redaka možda i najdraža u zbirci, predstavlja više od kreativnog čitanja pjesme One Art E. Bishop. U pismu pjesnikinji, čiji je adresat ona sama, pripovjedačica se pita je li svladala umijeće gubljenja. Umijeće gubljenja ili pak jedno drugo umijeće – preživljavanja malih i velikih, unutarnjih i izvanjskih, vidljivih i nevidljivih, ali uvijek duboko ličnih – smrti?

Tematiziranje seksualnosti, roda te društveno-politička pitanja kao neke od dominantih preokupacija ove autorice bit će prisutna i u ovoj zbirci, iako u drugačijoj izvedbi od one u Anatomiji osmijeha. Čak i u pričama u kojima je najangažiranija (Bella ciao, Das ist Walter), naglasak će se s angažmana premjestiti na tekst. U ovom je kontekstu nužno spomenuti i priče ljubavne tematike u čijem središtu nije problematiziranje izvanjskih prepreka s kojima se queer identiteti svakodnevno suočavaju. Junakinje uglavnom susrećemo u njihovim malim intimnim mikrokozmima i naoko banalnim situacijama svakodnevlja u kojima možemo zamisliti i bilo koji drugi ljubavni par.

Iako su priče uglavnom kvalitativno ujednačene, neke će možda ostati na razini štosne dosjetke (Dobri, loši i Kafka), dok će se nekim zamjeriti jednostavnija alegorizacija (Od-lokomotive-do-lokomotive).

Zovite me Esteban u cjelini je izrazito uspjela zbirka kojom se Lejla Kalamujić predstavlja kao zrela autorica koja itekako umije crpiti sve potencijale kratke priče – tog žanra protejske raznolikosti ili kameleonske forme, kako su je neki teoretičari skloni definirati – shvaćajući je dovoljno velikim prostorom za iskazivanje svog širokog spisateljskog senzibiliteta.

**

Dobro je čitati ... jer, kako reče jedan mladi pjesnik, Srđan Sekulić, na stranicama knjiga koje sam pročitao sva je moja domovina!

**

Urednica – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar