Trebinjska trilogija - Amarcord, Isijavanje, Beskućnik - Namik Kabil

**

Dobro je čitati ... čitati o zavičaju ... o kući u tom zavičaju ... čitati o sjećanjima na ljude koji su činili i čine još uvijek naš dom; naposljetku, dobro čitati o nostalgiji

**

Namik Kabil rođen je u Tuzli, 1968.godine, a odrastao je u Trebinju. U Americi je studirao film na Santa Monica College, Los Angeles City College, UCLA extention, pozorišna trupa Grace Players - sve u Los Angelesu. Autor je niza nagrađivanih scenarija, između ostalog za igrani filma “Kod amidže Idriza”, reditelja Pjera Žalice. Kabilov autorski igrani film, “Čuvari noći”, 2008.godine imao je svjetsku premijeru na Venecijanskom filmskom festivalu. Za dokumentarni film “Informativni razgovori” dobio je Nagrade “Srce Sarajeva” za najbolji dokumentarni film na Sarajevo Film Festivalu, 2007.godine. Namik Kabil autor je i dokumentarnih filmova – „Magnet“, „Srce od drveta“, „Unutra“, „Rat“, „Otići, ostati“ ... a, osim romana iz Trilogije, Namik Kabil objavio je i romane „Sam“ i „Yesterday“.  Trebinjsku trilogiju – Amarcord, Isijavanje i Beskućnik objavila je Izdavačka kuća Akademska knjiga iz Novog Sada. Za roman „Beskućnik“ Namik Kabil dobio je Nagradu Predrag Matvejević, za 2024.godinu.

**

Amarcord. Teško je zamisliti roman kojem bi pristajalo da ponese veliki Fellinijev naslov. A roman Namika Kabila mogao se zvati jedino tako: Amarcord. Netko će reći da je to Amarcord s ironičnim odmakom, ali ovaj čitatelj misli da nije. Kao i onaj prvi, i ovaj je Amarcord snažna i sveprožimajuća apologija sjećanja. U Kabilovom slučaju: sjećanja na egzil i na ono što je bilo prije. Nisam u mome jeziku pročitao ljepšu izbjegličku knjigu. Njena ljepota je u jednostavnosti, kakvu u Namika Kabila poznajemo i odranije, iz scenarija za Žaličin film Kod amidže Idriza. On savršeno vlada detaljem, riječima koje je napisao, ali i onima koje je prešutio, čime stvara takvu čaroliju priče da će se istoj rečenici jedan smijati, dok će drugi plakati. I obojica će biti u pravu.

Miljenko Jergović

**

Riječ trvor posljednji put sam čuo prije trideset i pet, četrdeset godina. Bila je vrlo živa i frekventna među Stublerima i Rejcima, u generaciji mojih None i Noneta. Nikad ne bi govorili nered, to je bila mrtva administrativna riječ, niti bi rekli gužva, bila je to riječ bez zraka i zvuka, nego bi i za nered i za gužvu, kakokad i kako ustreba, kazali trvor. I ja sam, osjećam to, govorio trvor, ali kako su oni jedno za drugim pomrli, tako mi je ta riječ potonula u dublje slojeve znanja, nisam je se nikad više sjetio, premda sam, naišavši na nju na 148. stranici knjige Namika Kabila “Isijavanje” odmah znao što znači. I ispunilo me je ono unutarnje ozarenje, kakvo čovjek osjeti kada sretne nekoga dragog koga nije vidio pola života ili, još tačnije, kada pronađe onoga sebe za kojeg više nije znao da postoji.

“Isijavanje” je roman o Trebinju i Hercegovini, o pripadanju, progonstvu iz rodnog kraja i pokušaju da se konačno i zauvijek ode, roman o pokušaju da se proda rodna kuća i o razlozima, kojih je mnogo i uglavnom su neizrecivi, zbog kojih ti ne uspijeva. Također, roman o razlikama i o razlikovanju, o tome što zapravo znači biti Bošnjak, hercegovački musliman, koji je 1992. izgnan u Švedsku i koji svakoga ljeta dolazi na odmor u rodni grad i tu neko kraće vrijeme živi među ljudima među kojima je odrastao i koji su ga, možda ne baš oni osobno, protjerali, ili su se od njega uzrazlikovali po tome što su mogli da ostanu, ali “Isijavanje” je i roman o tome što u Trebinju i u Hercegovini znači biti Srbin, što je značilo nekad, a što znači danas, kada onih drugih više nema, ili ih samo sezonski ima, i kada je čovjek već samome sebi pomalo onaj drugi.

Namik Kabil napisao je roman koji je osovljen na razumijevanju te dvije suprotstavljene perspektive, koje su zapravo oduvijek bile suprotstavljene, a sad ih nesravnjivim čini i ta egzistencijalna suprotstavljenost. Jedni su tamo u Švedskoj, gdje po švedskim standardima žive svoje prethodne trebinjske živote, dok su drugi tu u Trebinju, ali više im nije dato da žive po trebinjski. Sasvim uživljen u Besima, koji bi nakon majčine smrti da proda kuću, i u Besimovog birvaktilskog najboljeg prijatelja Mladena, koji je time, i ne samo time, duboko povrijeđen, Kabil veze priču, a ustvari niz različitih priča, na način koji je posve izniman u bosanskohercegovačkoj i u svim preostalim našim književnostima. Kabil želi, i to mu na najbolji način uspijeva, da ne piše bošnjački roman, nego da piše trebinjski roman, što onda znači da to mora biti i – srpski roman. Ali nije samo do Trebinja, nego i do nečega drugog, o čemu dobar pisac mora voditi računa, a Kabil je jako dobar pisac: da bi se doista ispričala priča trebinjskog Bošnjaka u Švedskoj i u doživotnom izgnanstvu, ona ne samo da mora biti i priča o Srbinu iz Trebinja, nego taj Srbin po cijenu života ne smije biti negativac, nego s onim prvim mora biti u savršenoj moralnoj, emocionalnoj i egzistencijalnoj ravnoteži. Mora biti i malo bolji od njega, upravo zato što je njegov položaj unaprijed moralno diskvalificirajući.

Kabil je školovan za filmskog redatelja, pa još po nevolji američkoga filmskog redatelja. Nikad to u Bosni neće postati. Možda će mu se posrećiti da za života snimi još poneki film, ali svi ostali njegovi filmovi završit će kao romani. “Isijavanje” je kompleksan film, krajnje jednostavne priče. Mogao bi biti snimljen u Iranu. Ali kako već nije snimljen – ne zato što Kabil nije Iranac, nego zato što Trebinje nije iranski grad – pisac koristi niz elemenata kojim stvara filmsku atmosferu, a koji nisu filmski. Recimo, ta jezična raskoš, taj trvor kojim je ovog čitatelja izuo iz cipela i izbacio iz epohe, vrativši mu jednu njegovu izgubljenu riječ.

Poglavlja u “Isijavanju” su vrlo kratka – kratak je i roman, jedva da je u njemu sto i pedeset stranica – i vrlo su često posvećena nekom specijalističkom poslu. Recimo, ribolovu na Trebišnjici te razlici, koja je stvarna, nije mistificirana, u odnosu na ribolov na Neretvi, tamo kod Čapljine, gdje se lovi vršom i gdje se rijeka već kovitla s morem. Najdojmljivije, barem ovom čitatelju, poglavlje je o izlijevanju ploče. “Čovjek bi za života trebao makar jednom ploču izlijevati, svoju ili tuđu, tu se na licu mjesta vidi kako se ljudi betoniraju za ovu našu zemlju i puštaju armirano korijenje.” Dalje piše konkretne savjete o poslu: “Sutra je zorom domaćin uranio da prvi svojom nogom stane na ono što mu nije dalo spavati cijele noći. Stepenicama sklepanim od greda i dasaka popeo se na ploču, sa svakim korakom osjetio je treptaj u stomaku i konačno je zakoračio u to. Doduše još uvijek bez zidova, ali mu je upravo ovaj novi prostor otvorio i novi vidik da lakše zamišlja buduće sobe i pregrade. Radost je hodati po ovoj površini i slušati beton kako prašnjavo diše i žedno pucketa. Samo ti njoj vode daj i ništa se ne brini, ponovio je majstor iz Bileće više puta. Zato domaćin razmotava gumeni šlauf, spušta ga na ploču i odvrće česmu, a voda se laganim bešumnim mlazom počinje razlijevati u širinu.” I onda, nakon tog lijepog i poetičnog uvoda, slijedi udar. Priča Srbin, ako je to čitatelju važno naglasiti: “Kad ti prebiju kičmu, ploču na kući, poruka je jasna kao sjeverom umiveno zimsko jutro u Hercegovini. Ne dolazi više, ovdje nema te. Kako ti je kuća uništena podsjeti te kako se zoveš i gdje ti je mjesto, džaba što si mislio da to kako se zoveš nije najvažnija stvar na svijetu.”

Kabil vrlo precizno razlaže međusobne predrasude onoga prethodnog trebinjskog svijeta: muslimana o pravoslavcima, pravoslavaca o muslimana, Trebinjaca o Dubrovčanima, Dubrovčana o Trebinjcima. Kada to radi, on niti kome drži stranu – romanopisac će ubiti roman čim naumi da nekome izvan romana drži stranu, a nije dobro ni kad među vlastitim junacima odabire one kojima će držati stranu – niti se bavi posljedicama tih davnih, danas sasvim beskorisnih, nikom upućenih ni namijenjenih predrasuda. “Isijavanje” je roman u kojem se pisac bavi poslijeratnim svijetom i njegovim prijeratnim sjećanjima i refleksima. Rat je tu sveden na najmanju moguću mjeru, zato što je osnovni preduvjet za komunikaciju među tim ljudima taktično izbjegavanje te teme. Ali ne samo to: tema rata je i za jedne, i za druge, i za treće suštinski neiskaziva. Rat je nedovršena i nedovršiva priča o sebi i svojoj slabosti.

Između Trebinja i Dubrovnika vazda je bila granica. Samo što ta granica nije nužno značila i neprijateljstvo. Značila je drukčijost. Nigdje se na finiji i gospodskiji način nije prikazivala drukčijost kopna i zaleđa kao nekad između Trebinja i Dubrovnika. Tako je bilo u stvarnosti, o tome čitatelj mnogo zna iz jednoga prethodnog života. Onda je došao rat, i Trebinje se ogriješilo o Dubrovnik, da bi zatim od tog ogrešenja bio stvoren mit. Pa su prošle godine prije nego što je život sažvakao i probavio mit, koji je ostao da vlada samo na razini državnih i nacionalnih ceremonijala. Kabil tu dubrovačku priču upliće u roman, ali ne kao sporedni tok, nego kao trag čistoga i jasnog svjetla, što probija iz prošlosti i mladosti. Ljetna scena s trebinjske tržnice, vjerojatno najljepše koju se na ovim stranama može vidjeti: “Zanimljivo je kako su se gospari vratili na pijacu i dolaze u spenzu. To što je Trebinje u ratu napalo Dubrovnik nema veze, boga ti, vazda se ratovalo i kralo, nije svijet od juče. A baš danas, nakon svih Ilijada i Odiseja, valja opet jesti. Dubrovčani se vratili, a mi nismo, ali zašto bi se vraćali kad je gore bolje, valjda nije upitno da je Skandinavija kvalitetnija za život od Balkana. Tačno je da ima ljubavna veza sa zemljom po kojoj si mlad hodao, mimo trezvene priče kako je negdje bolje, ali to je poezija od koje se ne živi. U međuvremenu, gore u Skandaliji, prilažemo uredno prikupljenu dokumentaciju kako smo izgorjeli u etničkom čišćenju, mi smo ugljenisani ostaci nekadašnjih ljudi, podastiremo na uvid ožiljke i rane, bezočno upoređujemo dubinu svoje i tuđe boli jer sve to zajedno nosi dosta poena za prijevremenu penziju. A pijaca ova, to smo mi, trgovina nasitno i malo krupnije.”

Onda izvanredni likovi dvije matere, Besimove i Mladenove, lik taksista, Srbina s prezimenom Gotovina, likovi bivših ljubavi, likovi žena koje zazivaju razum ili baštine mržnju kojom svoje sinove spašavaju od života… Namik Kabil pisac je kojeg će se pamtiti i koji će nas se na više načina ticati. Jedan od najvažnijih pisaca poslijeratnog svijeta, među rijetkima koji su se odvažili da im rat prođe.

Autor: Miljenko Jergović, Akademska knjiga, Novi Sad

**

U autobiografskom romanu Beskućnik Namik Kabil postavlja univerzalno i intimno pitanje, gde nam je kuća, u Trebinju, Minhenu, Sarajevu ili tamo gde se rado vraćamo. To pitanje dobija novi zamah kada sećanja počinju da blede i kada želimo da podvučemo neke važne crte u životu.

Autorova kuća postaje glavna junakinja nostalgične i nežne, ali istovremeno i bolne i tužne pripovesti o ljubavi, porodici, besmislenosti rata, dramatičnim selidbama, o gubicima, prijateljstvima, sećanju… Ona se pretvara u posebnu pozornicu, u neku vrstu sabirnog centra kroz koji se, kao na filmu, smenjuju scene života koji je nestao zauvek. – Akademska knjiga, Novi Sad

**

Namik Kabil: 'Beskućnik' koji prolazi kroz tunel sjećanja

Namik Kabil u svojoj knjizi “Beskućnik” daje glas oronulim zidovima, odu roditeljskoj kući, djetinjstvu i odrastanju. Otvara vrata stare kuće i pušta nas kao goste da hodamo hodnicima sjećanja, a kroz osobnu povijest oživljava povijest jedne obitelji i jednog naroda. Kabil, koji za sebe kaže da je hrabriji u književnosti nego u životu, u “Beskućniku” se ogoljuje i raslojava svoja sjećanja, traume i strahove. Tom hrabrošću ispisuje moćnu prozu ne samo o svim našim kućama i selidbama, nego i o univerzalnim pitanjima obiteljskih odnosa, ljubavi, gubitaka, ratnih i životnih migracija koje osjećaj pripadnosti uvijek iznova stavljaju na kušnju. Kabil kroz roman nameće naizgled jednostavno pitanje gdje nam je kuća, gdje nam je dom. Je li to tamo gdje živimo ili tamo kamo se rado vraćamo, je li to kuća koju smo sami izabrali za život ili ona u kojoj smo odrastali i koja, pored uspomena, nosi i teret praznine koja ostaje za onima koji su nepovratno otišli. Tu se nameće i pitanje identiteta, onoga što nas oblikuje kao ljude, od etničkog, nacionalnog, pa i religijskog. Kopajući po sjećanjima otvara i pitanje traume, one ratne, generacijske i vlastite. Iznosi teret izbjeglištva, traume koju nosi svaka nova selidba, napuštanje ne samo jednoga mjesta, nego i ostavljanje iza sebe jednoga dijela života, ali i retraumatizacije koje donosi povratak. “I uvijek se desi taj trenutak kada dođem u Trebinje, prostruji kao duži bljesak kroz tijelo i pamet, najednom prođem kroz tunel sjećanja i izbijem u neočekivanom, ali ipak poznatom predjelu. Ništa nije bilo, sve je isto, mi smo oni od prije, i koliko god da je to očigledno nerazumno, nikako da mine i više puta sam se upitao zašto je tako. Mi smo ovdje trajno zapetljani u svojim privatnim i društvenim istorijama, nikako da se iskobeljamo iz tih kučina i često nisi više siguran koja je epoha u pitanju. U trenutku se vrijeme spočetka devedesetih godina prošlog vijeka učini kao noćna mora iz koje se nismo probudili. Biće dobro ako bog da, samo da ne budemo morali opet bježati, ponovo se pakovati i rastajati, to bi konja ubilo. Tek što je ona prethodna nostalgija splasnula, nova se kotrlja iza brda, žal za nekadašnjim žalom, osjećaj od kojeg je gorkasto sladunjavo ispod jezika, možda ipak najviše čudno jer su neke stvari prilično jasne”, piše Kabil. Osim ratnih gubitaka, opisuje i osobne, gubitak roditelja, prvo oca, a zatim i majke, prazninu koja za njima ostaje i naglo shvaćanje vlastite prolaznosti. U njemu se javlja borba između želje da sve ostane po starom i da stisne što više uspomena i prošlosti da ne pobjegnu te želje da krene dalje. To se očituje i kroz dilemu, što s kućom kad mama umre, ostaviti je da trune, ali da je i dalje u obitelji ili je prodati i srušiti, dati joj novi život. “I znam već unaprijed, čim otključam vrata i zakoračim u ovu kuću, dočekaće me praznine, krenuće me grliti, ljubiti, stiskati ledenim rukama i miješaće se glasovi. Oko mene će hodati i prolaziti dragi ljudi, pričati i smijati se, uprkos tome što znam da su nepovratno otišli i da je sve to u mojoj glavi. A u stvarnosti u međuvremenu u ovu kuću se smrtna tišina uselila, razbaškarila i osvojila prostor. Unutra je hladno, bije studen i pomisliš da je negdje otvoreno, a propuh je iz svemira i ne moraš provjeravati vrata i prozore. Sam život, sa svojim očekivanim i normalnim obratima, zadao je težak udarac ovoj kući, počelo je s tatom kad je on otišao, i moram priznati da nisam očekivao da će biti tako ubojito. A s mamom je već bilo brutalno jasno.” Na početku, ali i kasnije kroz roman Kabil daje naizgled banalne upute kako se brinuti o kući kad više u njoj ne stanujemo i kako je očuvati, a zapravo kroz tu brigu o kuću, koja je u romanu i simbolična, metaforična i fizička kuća, daje upute za život. Kako se brinuti o onim najbližima i cijeniti vrijeme koje nam je dano, jer na kraju, koliko god se trudili, sve je prolazno, a to često prekasno shvatimo.

Martina Vidaić

Express, 24 sata, Zagreb

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Dijelove iz knjiga čitali Zlatan Veža i Haris Etemi

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Namik Kabil, privatni album