Udarci tijela, Odrastanje domovine, Rajska lopata – Senadin Musabegović

**

Dobro je čitati ... čitati poeziju, jer ona nas vodi u neke drugačije svjetove u kojima se ogledamo i koji nas, htjeli to ili ne, vraćaju u nas same, nše tijelo, naš um i našu maštu.

**

Senadin Musabegović rođen je u Sarajevu; studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i na Sienskom univerzitetu u Italiji gdje je diplomirao političku filozofiju. U Firenci je završio doktorski studij. Tokom studija pohađao je nastavu i na New York University i te kao gost-istraživač Senadin Musabegović boravio je i na London School of Economics. Na Katedri za historiju umjetnosti  Filozofskog fakulteta u Sarajevu, profesor je  iz oblasti teorije kulture i vizuelne umjetnosti. Područja naučnog istraživanja Senadina Musabegovića su problem reprezentacije tijela, kroz vizualnu umjetnost, u totalitarizmu i nacionalizmu; sociologija kulture i teorija umjetnosti. Objavio je tri knjige poezije: Udarci tijela, Odrastanje domovine i Rajska lopata, njegova poezija uvrštena je u mnoge svjetske antologije. Za knjigu Odrastanje domovine dobio je dvije nagrade - Nagradu Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Nagradu „Planjax”.

**

Poetska misao Senadina Musabegovića pokušava prenijeti u jezik istinu Svijeta, Bit onog što jest i kakvo jest. Musabegovićeva poezija nije isključivo antropološka ili psihološka, nije literarna ili estetička, ona nije ni mistička, duhovnička, religiozna ili ateistička, ili je, možda, sve to zajedno. Ova poezija zacijelo prolazi kroz negaciju i napor za prevladavanjem ljudske subjektivnosti, etike i estetike, datosti utvrđenih religija, ateizma i društva bez duše, ali se na tome ne zaustavlja. Mogli bismo ovu poetsku i misaonu riječ što prkosi svemu i ničemu, sveukupnosti bitka i ništavilu što uništava svijet – nazvati neometafizičkom, no ona sama, čini mi se, takav naziv ne bi prihvatila. Musabegovićeva pjesma poput fleša prolazi metafizičkim brazdama, nastojeći da pronađe sopstveni put. Ona se upušta u popunjavanje šupljina kostura svijeta pokušavajući da izgovara riječi koje znače otimanje iz vasionskog odzvanjanja praznine.  Pjesnik riječju izražava ono što jest, zaokupljen je onim što ga pogađa, odgovara na ono što ga izaziva, tako nalazi put do jezika, osvaja jezik. On može ošinuti jer je i sam ošinut. Musabegovićev pjesnički jezik iako dolazi iz područja autoretorike biva razumljiv velikom broju ljudi jer ih povezuje isto iskustvo i to iskustvo daje nova značenja standardnim riječima. Musabegovićeva poezija odbija mimetičko načelo u stvaralačkom postupku i želi biti slika odnosa in medias res, krećući se sve više prema stvarnom, dokumentarnom materijalu. – Almir Zalihić

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Selma Dizdar