Životna priča Fadile Efendić iz Potočara

Gdje god da se nalaze, žrtve Srebrenice i oni koji su izgubili najmilije u genocidu svoju tugu nose sa sobom. Bez obzira na presudu, oni nastavljaju živjeti sa sjećanjem na stravične slike iz jula 1995. godine. O tome svjedoči i Fadila Efendić, koja svaki dan gleda u bijele nišane. 

Pogledom na dolinu bijelih nišana u Potočarima počinje dan Fadile Efendić kojoj su u genocidu 1995. godine ubijeni sin Fejzo i suprug Hamed. Sedam godina nakon rata i prognanstva Fadila se vratila svojoj kući, ali i svom trgovačkom pozivu kojim je odlučila čuvati istinu o Srebrenici.

„Željela sam doći ovdje, vratiti se u svoju kuću jer gdje god bila da sam, u nekom izbjeglištvu, bjezim od svoje stvarnosti, od svoje istine“, priča Fadila.

U suvenirnici u kojoj provodi dane mogu se pronaći knjige o dešavanjima u Srebrenici, fotografije i slike, srebrenički cvijet te razni drugi simbolični predmeti. Drago joj je, kaže nam, kada posjetioci žele saznati više o onome što se dogodilo te i ona sama sa njima podijeli svoju životnu priču.

„Bila sam čitav rat u svojoj kući i kada sam bila u najvećoj opasnosti, samo sam sebi govorila: Dragi Allahu, ako preživim, pričat ću.“

I priča nam... da nije jednostavno gledati mjesto gdje su ubijeni i ukopani članovi njene porodice, ali bar im je na ovaj način, kaže, uvijek blizu.

„U toku zime male su posjete, nema nikoga, a ja sam tu. Ja ću da idem i da učim Fatihe svima koji su ovdje ukopani“, kaže.

Tako je učinila i danas. Na kraju našeg razgovora, obišla je mezarje svojih najbližih kazavši da nikada neće biti zaboravljeni, ali da život ide dalje zbog čega ga moramo živjeti u miru.

federalna.ba