Zarobljeni u prošlosti: Njemačka oklijeva dok Gaza gori

Dok svijet sve češće podiže glas u korist palestinske državnosti, Njemačka ostaje nijema, sputana osjećajem istorijske krivice i neodlučnošću koja je sve očiglednija.

Za razliku od Francuske, koja je nedavno otvoreno podržala ideju priznanja Palestine, njemačka vlada ne planira učiniti isti korak u bliskoj budućnosti. Portparol njemačke vlade Stefan Kornelius izjavio je u petak da Berlin priznanje palestinske državnosti vidi kao „jedan od posljednjih koraka“ u dugom i neizvjesnom procesu koji bi trebao dovesti do rješenja u obliku dvije države.

"Prioritet je sada postizanje napretka u ključnim pitanjima, uključujući prekid vatre u Gazi, oslobađanje izraelskih talaca i razoružanje Hamasa " – kazao je Kornelius, naglašavajući da mir mora biti rezultat pregovora između dvije strane.

Međutim, u kontekstu razornog rata u Gazi, koji je za sobom ostavio desetine hiljada mrtvih, pretežno civila, takva pozicija Njemačke djeluje krajnje pasivno, ako ne i moralno neodrživo.

Njemačka, kao najmoćnija članica Evropske unije, nosi i najveću političku odgovornost. No umjesto da koristi svoj uticaj da podrži međunarodno pravo i univerzalna ljudska prava, Berlin se i dalje ustručava – zarobljen u sopstvenom osjećaju krivice zbog Holokausta i istorijskih zločina protiv Jevreja tokom Drugog svjetskog rata. Taj duboko ukorijenjeni osjećaj krivnje danas, paradoksalno, paralizuje Njemačku kada je riječ o jasnoći i pravdi u odnosu prema palestinskom pitanju.

Iako je Kornelius u petak pozvao Izrael da „odmah i drastično poboljša katastrofalnu humanitarnu situaciju u Gazi“ i omogući dostavu humanitarne pomoći civilima, ta retorika djeluje gotovo simbolično kada je u pitanju konkretna politička akcija.

Može li Njemačka istinski igrati ulogu mirotvorca dok god žrtvama priznaje pravo na suosjećanje...ali ne i na državu?

Dok druge evropske zemlje poput Irske, Norveške i Španije sve odlučnije priznaju Palestinu kao subjekt međunarodnog prava, Njemačka ostaje po strani i time, možda nesvjesno, postaje saučesnik produženog statusa quo koji svakodnevno odnosi nove živote.

Možda će tek buduće generacije političara imati hrabrosti da skinu teret prošlosti; i u sadašnjosti naprave ispravan korak. Do tada, Njemačka ostaje nijemi posmatrač u vremenu koje traži odlučnost.

Federalna.ba/MirzaOkić