Voda – Diana Ondelj Maksumić

**

Dobro je čitati ... čitati i ploviti sa pričom ... poteći s pjesmom, versima ... poteći kao voda bistra, nepresušna, neustrašiva ...

**

Dobitnica Nagrade Slovo Gorčina, Nagrade za najbolju pjesmu na evropskom pjesničkom konkursu Genovantasette u Đenovi, Italija – Diana Ondelj Maksumić, osim što je poetesa, glumica je u Pozorištu lutaka Mostar. Voda je njena prva objavljena knjiga poezije. Izdavač - Centar za kritičko mišljenje Mostar, 2021.godine. Diana Ondelj Maksumić ima namjerno neobjavljene zbirke poezije – Nedostajanja, Zatvorena slova, U sobama bivših kuća snijeg, Zbirka u nestajanju. Poezija iz ovih zbirki objavljivana je u regionalnim književnim časopisima, a mnoge od tih pjesama su prevedene na italijanski jezik. 

**

Iz recenzije – Voda je prva objavljena zbirka Diane Ondelj Maksumić, diplomirane profesorice bosanskog jezika, koja već više od dva desetljeća radi kao glumica mostarskog Pozorišta lutaka. U toj zbirci, mada debitantskoj, pjesme odaju zrelost pjesničke ruke, koja se otkriva u odmjerenosti jezika i svedenosti stila. Suzdržanost pjesničke geste iz pjesme u pjesmu izrasta u profinjen pjesnički credo: jer samo ono što se mora / Neizrecivo je / Ali odjekuje.

Zbirka obiluje pjesmama koje se formom i sadržajem uvrću u sebe, čime se samo naizgled uskraćuju tumaču. Tom gestom uzmaka pred jakim frazama, efektnim metaforama i poantirajućim stihovima, umnožavaju svoj interpretativni potencijal pred zainteresiranim analitičarom, a čitatelju koji u poeziji traži užitak ili prostor za eskapistički izlet iz sebe, daje više nagovještaja negoli putokaza, više slutnje negoli konačnosti. Motov kuće, koji je uz vodu jedan od najfrekventnijih u zbirci, mijenja svoja značenje ovisno o susjedstvu. Nekad je ona sklonište, nekad pustinja, nekad dom, nekad njegov surogat. Kuća se pojavljuj i kao simbol svijesti o sebi i vlastita mjera u odnosu na svojet koji ionako seže onoliko daleko koliko ga oko s prozora može obuhvatiti. Kuća od riječi što je zida Dianina poezija ne mami lažnom slatkorječivošću ni svoga praga ni svoga krova, ona je – kao i tijelo – naprosto način da bivamo među drugima, ali i sami sa sobom.

...

U zbirci Voda zapravo se krije nekoliko različitih, dobrih pjesničkih zbirki i nijedna osrednja pjesma. Fascinantna je skromnost autorice koja, iako već nagrađivana za svoje neukoričene pjesme (Slovo Gorčina, 1991.) i predstavljena u rimskoj antologiji savremene bosanskohercegovačke poezije (Qualcuno dovra dopo tutto, 1994.), tek sad pred čitatelje iznosi svoju poeziju, kojom je dala skladan izraz nerazmrsivom čvoru nespokoja, melankolije i prolaznosti svega ljudskog.

Neprolazna je samo čovjekova ppotreba da prevlada nemir i tugu samoće i susretne drugog čovjeka: pogledom, dodirom ili pjesmom. Ovo je zbirka o takvim susretima, koji su tek stanice između dvije usamljenosti. Tim više za takvim susretima žudimo. – Đurđica Čilić

**

Iz recenzije – Poetski svijet Diane Ondelj Maksumić sačinjen je od nekoliko važnih dihotomija: šutnja – govor; san – java; sjećanje – zaborav; život – smrt; dobro – zlo; pristajanje – nepristajanje; san – java; dom – izgnaništvo ... Svako životno iskustvo koje se ovdje poetski sublimira smješta se, manje-više, negdje na skalu između njenih suprotstavljenih polova.

Teme života i smrti obuhvataju već same po sebi i sve druge teme. Ali daleko od toga da je njihov osnovni doživljaj poetski sterilan i isklišeiziran, kako je to često slučaj u prvim knjigama poezije. Za Dianu život nije ništa drugo nego svjetlost između dva zalogaja mraka (pjesma Nada). Dakle, nešto što je i u životnom i u poetskom smislu strogo definisano onim od prije i onim od poslije, a unutar tog „osunčanog“ vremena i prostora valja ići, kako ona kaže, ukorak s okomitom prazninom (pjesma Nada). Metafora života i smrti je i u pjesmi Rođendan. Nešto što počinje kao ljubavna pjesma završava se stihovima – Gledala sam kako se drugi mrak / uvlači pod onaj prvi / i kao i svaki put dosad / boljelo je. Ili u pjesmi Odgovor koja teži zaokružiti svoj poetsko-ljubavni narativ užasnim saznanjem da su sve smrti iste pred onom jednom u koju stanu svi naši životu. A to je smrt voljene osobe.

...

U pjesmi Večernja nužnost i u isto vrijeme besmislenost čežnja za rodnim gradom ili kućom izražena je bespomoćnošću da se nešto promijeni u konkretnoj stvarnosti. No, upravo ta besmislenost paradoksalno daje smisao svakoj nostalgiji. Nostalgija se hrani sjećanjem, a sjećanje da bi uopšte odoljelo zaboravu, treba osjećaj nečega bliskog i poznatog pa makar on bio i lažan, kao u pjesmi Prozori – Tražim poznate krovoe / Da pod njih naselim / Sva svoja sjećanja.

...

Motivi šutnje i tišine – Ponekad u metaforičkom, a ponekad u doslovnom smislu odšućene riječi odnosno riječi koje je potrebno neizgovoriti da bi šutnja – sama po sebi ili u uhu čitaoca - dobila smisao. U pjesmi Pokušaj šutnja se odražava kroz riječi kojima je nužno odšutjeti vlastitu nemoć u odnosu na datu sliku tišine. Ili, u pjesmi O šutnji vrisak definiše šutnju – vikati bespoštedno na / Oblake ptice vjetar – isto kao što hrabrost definiše samoću – Hrabra si dušo / Jer nikog osim hrabrosti nemaš.

...

Na kraju, postoji još jedan vrlo važan i sveprisutan motiv, a to je motiv ljubavi. U dihotomijskom odnosu pojmova kojima je Diana opasala svijet svoje zbirke jedino ljubav nema suprotan pol. Ona ostaje unipolarna. Jer, onkraj ljubavi nije mržnja, nego kraj. Jednostavno kraj – kraj svega ljudskog. Ljubav je razasuta svuda oko nas. Skrivena je u malim, sasvim običnim trenucima kakvi postoje u svakom danu i svakom životu. Treba ih samo primjetiti. U tome je smisao. Takvi trenuci jesu poezija, a poezija se dešava samo onima koji je umiju pisati. Diana Ondelj Maksumić je, bez sumnje, jedna od njih. – Elvedin Nezirović

**

Dobro je čitati ... jer uvijek se može i mora, u nekoj prihvatljivoj šutnji između dvije riječi, pronaći jezik na kojem se može voljeti. Još!

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar