U 2023. rekordan broj konfliktnih žarišta: Evropa, Azija i Afrika uzdrmane ratovima
Ratovi na Bliskom istoku i u Ukrajini zaokupili su pažnju svjetske javnosti, ali nisu jedini koji se vode u svijetu. Ove godine u svijetu rekordan broj konfliktnih žarišta u posljednje tri decenije. Dakle, Evropa, Azija i Afrika uzdrmane su ratovima i sukobima. Čak je i Južna Amerika, koja je skoro neokrznuta prošla kroz velike ratove u modernoj historiji, bila na rubu rata.
Iako su zbog razmjera razaranja i ubijanja Ukrajina i Pojas Gaze udarne vijesti širom svijeta, sukobi i ratovi su se vodili u ovoj godini i vode se i dalje na brojnim drugim mjestima. Afrika će 2023. godinu pamtiti po masivnim sukobima i državnim udarima u Sudanu, Etiopiji, Nigeru, te u Gabonu. Zemlje Sahela i bivše kolonije zapadnih zemalja podigle su se na noge kako bi bivše kolonizatore otjerale sa svojih teritorija, uz skoro isto objašnjenje – da ne žele da veliki igrači koriste njihove resurse. Francuska u fokusu – inače zemlja koja je postala nuklearna sila zahvaljujući nigerskom uranijumu. Gabon i Niger bili su najglasniji i najodlučniji u takoreći protjerivanju Francuza, pa su izvedeni vojni udari i svrgnute su demokratski izabrane vlade koje su uživale podršku vlade Emanuela Makrona i obrnuto. Ekonomska zajednica afričkih zemalja Ekovas je bila spremna da pokrene vojnu intervenciju.
„Gabon je simbol 'Francafriquea’, odnosno francuskog uticaja u Africi obilježenog korupcijom, koju su donijele velike francuske kompanije, a koja se kasnije ravila pod lokalnim nepotizmom sa jednom porodicom koja drži svu moć u svojim rukama uz nekoliko demokratskih uređaja pod kontrolom režima. Dakle, to je naftni emirat kojim se upravlja kao porodičnom imovinom gotovo šest decenija“, objašnjava Thomas Borrel, politički analitičar.
„Oni koji su poduzeli okrutne sankcije i prijete da će ubiti hiljade Nigeraca nadajući se da će na taj način nametnuti svoju volju našem narodu, misle da nas mogu silom natjerati da prihvatimo ono što je duboko neprihvatljivo jer je suprotno našim vitalnim interesima i fundamentalnim vrijednostima“, rekao je general Abdourahamane Tchiani, lider vojne hunte Nigera.
Niger je stabilan nakon postignutog dogovora o zajedničkom vladanju aktuelne vlade i pobunjenika, te nakon što su je Francuska povukla svoju vojsku iz te države. Gabon je pod vlašću pobunjenika, nakon 56 godina vladavine porodice Bonga. U Sudanu, jednoj od najsiromašnijih i prirodnim resursima najbogatijih zemalja na svijetu, sukob je bio najkrvaviji. Od aprila borbe u nekoliko dijelova zemlje. Više od 12 hiljada ljudi je ubijeno, a oko 7 miliona je raseljeno. Ne nazire se kraj sukoba između pobunjeničkog RSF-a i državne vojske. Ovaj rat je jedinstven po tome što je jedno od njegovih glavnih bojišta Kartum, glavni grad i srce države u kojoj živi oko 9,4 miliona ljudi.
„Uprkos globalnom fokusu na krize u Evropi i na Bliskom istoku, strašna situacija u Sudanu – koju karakteriziraju ekstremna patnja, široko rasprostranjena razaranja i užasni zločini – ne smije se zanemariti“, smatra Jim Risch, najviši republikanac u Senatskom komitetu za vanjske poslove SAD.
„Da budem vrlo iskren, dvije strane koje se bore ne ostavljaju dojam da žele posredovanje ili mir među sobom odmah. Umjesto toga, pozivaju drugu stranu da odustane ili se preda ili da se druga strana raspusti“, tvrdi Volker Perthes, specijalni predstavnik generalnog sekretara UN za Sudan.
Pokušavajući ugušiti zapadni utjecaj, pod krinkom unutrašnjih sukoba, pobunjeničke snage u Africi su na velika vrata u svoje zemlje pustili istočne sile – Kinu i Rusiju. Vidno je povećanje kineskih ulaganja, ali i rusko vojno prisustvo utjelovljeno u Vagnerovim borcima. Dakle jedan kolonizator odlazi, a drugi, nezvanični dolazi. Bilo kako bilo, domaćem stanovništvu neće biti mnogo drugačije, pa možemo reći da su ovi sukobi donekle uzaludni. Još jedna zemlja koja je godinama zaglavljena u sukobu i neviđenoj humanitarnoj krizi je Jemen.U oktobru je istekao mirovni sporazum, koji nikada nije produžen. Borbe nisu intenzivne, ali traju. Mada su trenutno u sjeni napada Hutija na brodove u Crvenom moru u znak solidarnosti s Palestincima u Pojasu Gaze i pomaganja Hamasu u borbi s izraelskom vojskom. Svijet ne mari toliko za Jemen, budući da godinama traje rat. Niko više nije iznenađen lošim vijestima iz te zemlje, ali iznenađenje jeste zveket oružjem u Južnoj Americi, između Venecuele i Gvajane, nakon refernduma venecuelanskog predsjednika Nikolasa Madura kojim je pokušao pripojiti bogatu gvajansku regiju Esekibo.
„Predlažem raspravu o uspostavljanju veoma striktnog zakona kojim se definišu zabrane sklapanja ugovora sa kompanijama koje posluju ili sarađuju u okviru unilateralnih koncesija dodijeljenih od strane Gvajane. To treba učiniti putem posebnog zakona, i ja predlažem da se tim zakonom propiše rok od tri mjeseca u kojem sve te kompanije trebaju povući svoje poslovanje sa pomorske teritorije. Otvoreni smo za razgovor. Na lijep način sve je moguće, na ružan ništa. Uz poštivanje međunarodnog prava, dobrosusjedskih odnosa, i suživota“, izjavio je Nicolas Maduro, predsjednik Venecuele.
Ovako je govorio Maduro u žaru borbe za teritoriju koja je, prema zvaničnom stavu Venecuele, u kolonijalno doba oduzeta od te zemlje i pripojena Gvajani. No, predsjednici dvije zemlje sredinom decembra su se složili da neće eskalirati tenzije u dugotrajnom sporu. Bez obzira na ovaj dogovor, Britanci su poslali patrolni brod u Gvajanu u znak diplomatske i vojne podrške svojoj bivšoj koloniji, a Venecuela je kao odgovor na taj potez pokrenula vojne vježbe. Dakle, o ovim tenzijama bismo mogli slušati i gledati i tokom 2024. godine. Sigurno će tako biti i u vezi sa višedecenijskim zamrznutim konfliktom u Nagorno-Karabahu. U toku godine koju ispraćamo, svjedočili smo nizu sukoba manjih razmjera, a završavamo je izvještajima visokih diplomata da bi Armenija i Azerbejdžan, dvije države koje se decenijama spore oko teritorije Nagorno Karabah, naseljene Jermenima ali u sastavu Azerbejdžana, uskoro mogle potpisati mir. Azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev sastao se 26. decembra sa Nikolom Pašinjanom, premijerom Armenije uz posredovanje Rusije u Sankt Peterburgu.
„Armenska strana je posvećena uspostavljanju mira u regionu. Za dugotrajan mir potrebno je odabrati put političkog dijaloga i zajedničke spremnosti na dogovor“, izjavio je Ararat Mizoryan, ministar vanjskih poslova Armenije.
„Sva njihova prava, Armenaca iz Karabaha, biće osigurana. Prava na obrazovanje, kulturu, religiju, kao i izborna prava. Azerbejdžan je slobodno društvo. Mi smo multinacionalna i multireligijska država“, rekao je Ilham Aliyev, predsjednik Azerbejdžana.
„Što se tiče Armenije, tamo se odvijaju teški procesi vezani uz Karabah, svi to razumijemo. Ali nismo mi napustili Karabah, Armenija je priznala da je Karabah dio Azerbajdžana. Učinili su to zapravo proaktivno“, poručio je Vladimir Putin, predsjednik Rusije.
Bilo je u međuvremenu razmjene ratnih zarobljenika između Bakua i Jerevana, mirovnih pregovora, ali i njihovog kršenja i rasplamsavanja ovog užarenog odnosa. Možda će godina pred nama za Armeniju i Azerbejdžan biti historijska i označiti kraj jednog od najdužih zamrznutih sukoba u svijetu, a možda samo godina nastojanja. Ono što je sigurno da će 2024. godina ipak biti godina obilježena ratovima i sukobima. Velika žarišta su uveliko aktivna, što može odvesti i do gorih scenarija na kojima svjedočismo u ovoj 2023. Optimistična prognoza nije, ali je realna. Biće nam drago ako narednog decembra budemo pričali priču o završenim ratovima i prestanku patnje miliona ljudi na različitim koordinatama.
federalna.ba