“Svezak sjećanja”: Rejhan Demirdžić - Arhaičnost glasa i sjene Husametin-bega u svijetu bezvremenog “Karađoza”… 

“Svezak sjećanja” Radija Federacije BiH oslikala Aida Hadžiabdić

Dešava li se i vama: i kada se mutno prisjetite cijelog filma, neke scene oživite lako? U slučaju moje malenkosti, kazat će Božidar Stanišić – i zbog utiska koji je u meni ostavio glumčev glas, da pomenem – posve nepravedno - samo neke glumce i filmove: Bekima Fehmiua kao Belog Bore Perjara u Skupljačima perja, Miru Banjac - Zilhu u Mandićevom Životu radnika, Pavla Vuisića - konduktera u Šijanovom Ko to tamo peva, Miru Furlan - Sonju u Markovićevoj Turneji, Mustafu Nadarevića - Zijaha u Kusturičinom Ocu na službenom putu.
Znam, nepravedno je i ako velim: u slučaju moje malenkosti, svi ti glasovi idu na jednu, a glas Rejhana Demirdžića na drugu stranu. Ovom izjavom glumce ne vidim u nekoj utrci. (Koji li će se pokazati najboljim?).
Ko je “krivac” mom utisku o Rejhanovom glasu?
Prije svega – davni zimski dani i večeri početkom šezdesetih, u Bosni. Nismo imali televizor - otac je smatrao da je preče kupiti mašinu za veš, neka se majka oslobodi zamornog ručnog pranja. “Televizor? Neka ga onima kojim se sviđa da i vide samo selamete!” (To, o selametima , rado je ponavljao, ali sam smisao te očeve žaoke shvatio bolje tek kad sam odrastao). Ko nema televizor, barem ima radio. (Za zimskih večeri, i kestenja u rerni, ah – ima mirisa koji ne isparavaju u vremenu!)
Nedjeljom su emitovane i humorističke emisije. Humor - na socijalistički način, da se neko od uticajnih tipova ne bi uvrijedio. Onomad mi je Rejhan Demirdžic, kao i ostali glumci koji su nastupali u jedva mi razumljivim skečevima tih emisija Radio-Sarajeva, bio samo glas. Bolje sam ga upoznao i osjetio tek kasnije, kad sam Demirdžića vidio u teatru, filmovima i te-ve serijama… Glas… kakav? Lako je opisati ono što vidiš, ali – de, brajko! – opiši glas ili muziku, a da se ne spotakneš na prvoj banalnoj riječi!
Da pokušam reći nešto smisleno? Pa… Kao da slušaš bilo kojeg starijeg Bosanca, kojem nije do vike i galame već do ljudskog reda – da ga drugu čuju, takođe on druge. Glas čist, jedva primijetno šušketav. Od duhana? (Ah, puši se u Bosni i danas, toliko da lako možeš postati neprijatelj svakom okorjelom pušaču ako mu kažeš da napravi pauzu između dvije cigarete). “Rejhan! Ni slovce da proguta!”, govorio je moj otac. (Neka se ne uzbuđuju lingvisti po struci: znao je da ne izgovaramo slova, već glasove. Samo se oslanjao na arhaično, i meni lijepo značenje staroslavenskog glagola sloviti, dakle prvenstveno govoriti…)
Prvi put sam Demirdžića vidio uživo u sarajevskom Narodnom pozorištu. (Tada je bio običaj, danas od onih “zaostalih”, da učenici starijih razreda osnovne škole gledaju teatarske predstave.) Bilo je to… Godine 1968? U predstavi…? Ne sjećam se kojoj, ali glas sam mu odmah prepoznao. Po povratku u rodni grad, utrčao sam u kuću vičući da sam Rejhana vidio… Kao na dlanu!
Potom… Godina 1969: televizijska serija Karađoz. I zakovala je za ekran cijelu Bosnu (vjerovatno i Hercegovinu). I oni, tada rijetki ali, ruku na srce, pravi lopovi - ne kao ovi današnji, “demokratski”, mogli su mirne duše ući u svačiju kuću. Ali nisu, valjda je i njima bilo stalo do porcije smijeha koju su nudili Rejhan Demirdžić u ulozi Husametin-bega i Aleksandar Mičić u ulozi Fistika. Tako su Rejhan i cijela glumačka ekipa ušli u naše domove kao dragi gosti koji donose smijeh – na poklon i uživanje… Demirdžić, zajedno sa Juroslavom Korenićem, bio je pisac scenarija. Malo je bilo znano i da je prethodno, a prema Molijerovom komadu Skapenove spletke ( Les Fourberies de Scapin, 1671 ) sa Korenićem napisao Varalicu Fistika, koje je publika sarajevskog Narodnog pozorišta primila sa neskrivenim simpatijama.
Mislim da je to bila neobična serija, koja je bila prikazana u pravo vrijeme i predstavljala bajku, fantastiku… “U to vrijeme išle su serije sa savremenom tematikom, a pokojni Jurislav Korenić i ja trudili smo se da napravimo orijentalnu priču koju smo prilagodili bosanskim prilikama, gdje je beg bio bosanski, a ne istanbulski. Isto tako, ova serija je pomogla mnogim sarajevskim glumcima da ‘probiju led’, izjavio je Demirdžić u intervju magazinu “Nada” iz 1982.
Rejhan – život i djelo: Rođen je 2. januara 1927. godine u Sarajevu, u rodnom gradu je umro, iznenadno, 22. avgusta 1988. Bio je jedan od živih dokaza da se najbolji glumci ne rađaju samo na akademijama već i u sebi samima i interakciji sa svijetom u kojim žive. “Bio sam dječak u kratkim pantalonama kada sam odigrao svoju prvu ulogu. Bilo je to 1943. kada sam imao šesnaest godina. Predstava se zvala “Lako je muškarcima”, mađarskog pisca Pala Barabaša u režiji Lidije Mansvjetove koja je imala svoj glumački studio. Bile su to ratne godine, ja sam bio dijete, a volio sam da glumim…”, izjavio je u jednom intervjuu. U periodu 1945-1955. glumio je u pozorištima u Šapcu, Titovom Užicu i Nišu. (Jednom prilikom je izjavio da je u tim gradovima Srbije ostao bolje zapamćen nego u Sarajevu i cijeloj Bosni). Potom se definitivno vraća u Sarajevo. Duga je lista igranih i televizijskih filmova, takođe serijala u kojim je imao zapažene uloge – od 1957. pa do svog posljednjeg daha, 1988. Dijapazon karaktera koje je dao i u teatru vrlo je širok – mogao je igrati svaku ulogu. Kako su govorili njegovi savremenici – “od bega do uličnog mangupa”.
Zamolio sam pisca Predraga Fincija, rođenog Sarajliju, da mi napiše redak-dva o Rejhanu. “Cijeli život, od rane mladosti Rejhan je bio glumac, a kao glumac izuzetno profesionalan, vješt, sugestivan, dojmljiv. Čak i kada je igrao male uloge ostajao je publici u sjećanju, a u velikim ulogama uvijek bio poseban, uvijek drukčiji, a ipak uvijek on…”.
Ako vas u Sarajevo put nanese vozom (koji je i vlak - važno je da stigne na svoje odredište), ako se uputite pješke prema centru grada, ako ne buljite u svoj “pametni”, lako ćete ugledati dva nebodera. Nedaleko od Holidej Ina, 25 spratova; dva blizanca povezana prizemljem; ista, u dlaku iste visine. Sarajlije su spontano prihvatile nadimke blizanaca: Momo i Uzeir. Bili su likovi dijaloga koje je za humorističke radijske emisije Cik-Cak pisao Nikola Škrba. Kao i prije rata, tornjevi Ivana Štrausa u narodu su ostali - Momo i Uzeir.
Uspomene na Rejhana ostale su u kazivanjima prijatelja i kolega (kojih je sve manje), sarajevski teatarski festival MESS dodjeljuje nagradu mladim glumcima koja nosi njegovo ime, kao i jedna ulica u naselju Dobrinja. I pored toga, neki moji sarajevski prijatelji mi vele da mlađe generacije sve manje znaju o Rejhanu i njegovom glumačkom djelu.

Rejhan Demirdžić
02. 01.1927. - 22.08. 1988.