S Conjinim prijateljima o Poturmahali, Amaterskom pozorištu, Vezirima

Dok se Bosna i Hercegovina, ali i regija, oprašta od Josipa Pejakovića, Čovjeka i Glumčine, mi smo o Conjinom odrastanju i dječačkim igrama u Potur mahali razgovarali sa prijateljima u njegovom rodnom gradu. Nezaobilazan je bio i razgovor o Josipovim ulogama u brojnim predstavama Amaterskog pozorišta Travnik, odakle je otišao u Sarajevo. I u njemu, kako je nedavno kazao, živio 50 godina kao u svom Travniku.

Ešref Kozarić vodi nas duž ulice Poturmahala u koju su se sredinom proteklog stoljeća Danka i Anto Pejaković sa sinovima Momirom i Josipom doselili iz ulice Prnjavor, nešto prije Josipovog polaska u školu.

„Mi smo se igrali ovoj ulici i na ovom greblju, ovdje dolje iza su pomoćne zgrade, šupe, gdje smo mi držali cuke, golubove, igrali se klisa i oraha, mačevanja, Indijanaca i kauboja. Tu smo počeli snimati i Robina Hooda, mi amateri, prije nego ćemo postati članovi Amaterskog pozorišta Travnik.“

Prebirući stare fotografije, na kojima su Josip i on sa drugarima iz osnovne, srednje i muzičke škole, u kojoj su svirali klarinet u klasi Roberta Klenovšeka, priča o glumačkim počecima.

„Nas je pokojni Stipo Lozić, veliki kulturni radnik, okupio i mi smo bili prvo u Pionirskom pozorištu, gdje je bio režiser Zaim Muzaferija, pa poslije Božo Popović, pa Aleksandar Popović.“

Kao srednjoškolci počeli su svirati u velikom orkestru sa devet muzičara, priča nam Mirko Adžaip, od kojeg su nastala dva vokalno-instrumentalna sastava – Veziri, u kojima je Josip pjevao, a Mirko je bio bubnjar u Veselim akordima.

„Tih godina, sredinom šezdesetih, mi smo svirali igranke - jedno veče oni, jedno mi.“

Međutim, pozorište je bila i ostala najveća Josipova ljubav, govori Mirko podsjećajući na predstavu „Kad je žena nijema“ odigranu 1968. godine, o čemu svjedoči i knjiga o Travničkom pozorištu 1954. do 1984. godine.

„On je igrao na baš na ovoj sceni u jednoj značajnoj predstavi našeg pozorišta koja je te godine bila druga na republičkom festivalu. On je tu sa Irenom Mlamuhić, Besimom Mlamuhićem, koji je režirao te predstave, s bratom Momirom Pejakovićem, Nađom Nikšić i Zlatkom Hodnikom, koji su bili prvaci našeg pozorišta.“

I danas dok Conja hodi putem na koji je krenuo 18. jula ove godine, Potur mahalom i Travnikom odjekuj njegovi u koracima prijatelja sa kojima je odrastao.

federalna.ba