"Ako zaboravimo Srebrenicu i njene žrtve naše će duše postati kamen"

Potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Z. Rosensaft izjavio je kako se žrtve genocida u Srebrenici ne smiju zaboraviti, baš kao ni žrtve genocida nad Jevrejima ili Tutsi narodom te je dodao da nema oprosta, niti iskupljenja za počinioce, niti one koji negiraju zločine.

Rosensaft se u Potočarima obratio učesnicima komemoracije povodom obilježavanja 28. godišnjice genocida u Srebrenici i kazao da sunce i danas sija sunce iznad mezarja, baš kao što je sijalo daleko na svom nebu i kada su se vrile egzekucije žrtava genocida.

“Ono šta nikada nećemo saznati, a možemo samo zamisliti je njihov strah.Što nikada nećemo osjetiti, a možemo samo zamisliti su njihove suze. Što nikada nećemo čuti, a možemo samo zamisliti su hici, oni koji ubiše čovjeka ili dečaka koji stajaše pored njih. Šta nikada nećemo saznati, a možemo samo zamisliti je tišina, praznina koja nastupi, tišina, praznina koja ostaje, sve neostvarene nade, sve neodgovorene molitve. Oni su znali od trenutka kada su odvedeni da im neće biti dopušteno da žive. Oni su to znali iz hladnoće u očima njihovih ubica, znali su to iz smijeha njihovih ubica, znali su jer se mržnja oslobođena vodi do Pilice, vodi do Jasenovca, vodi do Kigalija“, kazao je Rosensaft.

On je kazao da su i majke, supruge, sestre i kćeri srebreničkih žrtava znale da im neće biti dopušteno da žive od trenutka kada su im oteti iz ruku te je dodao da su to znale iz zlobe, psovki četnika.

“Likvidirani bošnjački muškarci, dječaci nisu prvi, neće biti ni posljednji, ali oni dozivaju iz svojih kabura da ih se pamti zbog onog što su bili, zbog užasa koji su osjetili, prolivenih suza, hitaca koje su čuli, tišine i praznine koja nastupi, zbog tame, svega onog što im nije dozvoljena da postanu. Bošnjački dječak u Pilici, jevrejsko dijete u Ponariju, srpska beba u Jasenovcu, Tutsi djevojčica u Kigaliju su na našoj savjesti. Oni jesu naša savjest, naš kompas, ako ih zaboravimo naše duše će postati kamen, naše oči nikad više neće proliti suze“, kazao je Rosensaft.

Ističući da je od svoje studentice slušao o ubistvima, silovanjima i stravičnom uništavanju tokom genocida u Srebrenici, Rosensaft je kazao da su takvim zločinima genocida bili izloženi i Jevreji i Tutsi.

“Svjetski jevrejski kongres je 29. juna 1942. proklamovati u New York Timesu da je Istočna Evropa postala masovna klaonica za Jevreje. Mladi radio reporter Nihad Nino Ćatić je 10. jula 1995. upozorio da se Srebrenica pretvara u ogromnu klaonicu. Mordechai Anielewicz iz varšavskog geta 14. marta 1943. godine proklamuje da, ako pomoć velikih razmjera ne stigne odmah, da će na to gledati kao na ravnodušnost na sudbinu varšavskih Jevreja. 10. jula 1995. Nino Ćatic u svom posljednjem emitovanju pita hoće li iko na svijetu doći i svjedočiti tragedija koja se dešava u Srebrenici i javlja da ljudi nestaju. 8. maja 1943. godine Mordechai Anielewicz nestaje u memoriju u ruševinama geta. 11. jula 1995. kreće Nino Ćatić prema Tuzli, ka slobodi, koju nikad ne stiže i on nestaje u nestvarnom sjećanju“, kazao je Rosensaft.

Ističući kako mrtvi ne smiju postati statistika, Rosensaft je kazao da 8.000 jeste apstraktno kao i šest miliona i da se istinski pamtiti može samo tako da se pamti svaki pojedinac ponaosob i svaka bol.

“Baš kao što ne može biti oprosta, ne može biti ni iskupljenja, nikada za SS u Birkenau, za u Babijaru, za ustaše u Jasenovcu, za Interahamwe u Butareu ne može biti oprosta, nema iskupljenja nikada za ubice u Srebrenici, u Pilici, za silovatelje u Foči. Ne može biti izgovora za premlaćivanje nenaoružanih ljudi, dječaka, za ubistvo, za silovanje žena, djevojčica. Nećemo zaboraviti, nećemo oprostiti vama koji i danas braniti ubice, pokušavate da racionalizujete klanje, nalazite izgovore za silovanja, za vas koji i danas odbijate da priznate, vama koji veličate Mladića sa muralima u Banja luci, u Bosanskoj Gradišci, u Kalinoviku, u Beogradu. Vama čije riječi i danas ubijati mrtve opet i iznova, vama koji svojim lažima, negiranjem genocida postajete saučesnici“, kazao je Rosensaft.

On je dalje poručio da se žrtve ne smiju zaboraviti kao ni to da su ubijeni samo zato što su bili to što jesu i samo zato što im je poslanik bio Muhamed, a ne Hrist.

Navodeći primjere stradalih srebreničkih porodica u genocidu, Rosensaft je kazao da se svijet sjeća svih njih, koji su ubijeni dok je svijet nijemo stajao po strani.

“Kad kaže Milorad Dodik da nije bilo genocida, kaže on Mevludinu Oriću da nije ostavljen među mrtvima u masovnoj grobnici okružen leševima, govori Saliha Osmanović da nije vidjela Mladića u Potočarima, da bosanski četnici nisu ubili Rama i Nermina, da nije ostala udovica koja ide u krevet svake noći sa suzama“, kazao je Rosensaft.

Slično je kazao i za kontraverzne izjave Petera Handkea koji je poistovječivao izvršioce i žrtve genocida.

“Kada kaže Željka Cvijanović da je Srebrenica bila odmazda za nasilje u prošlosti protiv bosanskih Srba, ona opravdava hladnokrvno ubistvo 14-godišnjeg Senada Beganovića, 15-godišnjeg Damira Suljića, 16-godišnjeg Azmira Osmanovića, 16-godišnjeg Salima Mustafića, ona opravdava ubistvo djece“, kazao je Rosensaft.

Naglasivši da su sve žrtve vidjele oružje i čuli pucnje i osjetili posljednju bol, Rosensaft je kazao da svi ljudi sada treba da zatvore oči i pokušati zamisliti šta su vidjeli i osjetili.