Retorika i potezi bh. politike prolaze u tišini kritičke misli - akademija ne manjka, a kritika skoro ne postoji
Zašto retorika podjela i politike prolazi u tišini kritičke misli? Jesmo li odustali od razumijevanja stvarnosti kroz analitičan, svestran i kritički pristup prema društvenim pojavama? Sa šest registrovanih akademija nauka i umjetnosti u zemlji, odnosno s rekordnim brojem akademika, rekli bismo da imamo prostor za njegovanje stručnog i nepristrasnog pristupa. Kako je onda javno mnijenje preuzela navijačka masa?
Predstavnici akademija nauka i umjetnosti u Bosni i Hercegovini ujedinjeni su u stavu o inferiornosti, stidljivosti i, u konačnici, neprisutnosti kritičke misli u Bosni i Hercegovini. Tome je razloga mnogo, a najpogubniji su diskrepancija teorije i prakse, te potpuno ignorisanje stručnih osoba i naučnih institucija.
“Pozivanje na nauku, na kritičko mišljenje, na stav institucija visokog obrazovanja i akademija ponekad je i vrlo često više politička parola nego što je stvarnost”, kaže član Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti Enver Halilović.
“Oni imaju ogromno neznanje koje našu državu košta. Ali oni misle da znaju. Nas niko ne kontaktira od političkih predstavnika, čak ću reći da sam probao samoinicijativno da tražim razgovore, razgovora nije bilo. Očigledno, njih ne zanima šta mi mislimo”, ocjenjuje Suad Kurtćejahić, predsjednik Bosanske akademije nauka i umjetnosti Kulin ban.
“Kontaktiraju one koji će po prilici reći ono što oni žele čuti i što odgovara njihovim interesima”, kaže
Josip Muselimović, član Hrvatske akademije za znanost i umjetnost.
Akademije su poprište znanja koje imaju i svoje negativne strane - neke od njih su, kako i sagovornici ističu, upitnost primanja članova stranački angažovanih, politički pritisci i orijentacije ka oportunizmu. Naravno, to ne osporava činjenicu da u njihovim redovima ima adresa vrijednih konsultiranja, što je i praksa svih progresivnih država. Međutim, nakon odbijanja savjeta i dijaloga, lako je odustati i doći do tačke apatije - neka s Bosnom i Hercegovinom bude šta biti mora.
“Akademije nauka bi zaista trebali biti filteri koji će regulisati neke odnose i davati savjete kako poći naprijed. Svijet je umoran, 30 godina je prošlo od okončanja ratnih sukoba, a mi još uvijek ne znamo gdje smo, šta smo i kako ćemo naprijed”, ističe Muselimović.
“Spremni smo izaći i uvijek smo otvoreni, ali ovi koji vole vlast, oni ne vole slobodu misli, ne vole konsultirati ljude koji nešto znaju i koji imaju svoj stav. Mi proizvodimo samo sljedbenike, ljude koji će biti puki trabanti, slijepe pristaše, ulizice, a ne slobodni ljudi”, naglašava fra Mile Babić, član Akademije nauka i umjetnosti BiH.
Za opće stanje neobrazovanosti, Halilović nudi objašnjenje – to može biti stvar dugogodišnje tradicije ovog prostora u kojem je i u različitim vladujućim režimima dominirala pasivnost prema slobodnom mišljenju, do mjere cenzurisanja i kažnjavanja. Time je manjak kako kritike, tako i samokiritke, postao status quo bosanskohercegovačkog čovjeka.
“Nisu samo Akademija i visokoškolske institucije te koje su pozvane da kritički misle, nego je to jedan opći zahtjev i ljudska potreba za kritičkim mišljenjem”, dodaje Halilović.
Pred svakog čovjeka se postavlja odgovornost vlastite upotrebe uma i razuma, ali je teško pomoći onima koji ne žele pomoć. Mi se moramo pitati - čemu onda nepristrasnost u svijetu sačinjenom od samih navijača? A akademska zajednica se mora jasno, zarad očuvanja integriteta, izolovati iz političkih krugova.
federalna.ba