Potočari: Klanjana dženaza i obavljen ukop posmrtnih ostataka još sedam žrtava genocida u Srebrenici

Na 30. godišnjicu genocida, u Memorijalnom centru u Potočarima danas je klanjana kolektivna dženaza i obavljen ukop posmrtnih ostataka sedam žrtava genocida u Srebrenici, najtežeg zločina počinjenog u Evropi od Drugog svjetskog rata, u kojem su snage Vojske Republike Srpske u nekoliko dana ubile 8.372 muškarca i dječaka bošnjačke nacionalnosti. Posmrtni ostaci žrtava, koje nalaze konačan smiraj ove godine, pronađeni su u grobnicama koje su otkrivene, uglavnom, godinama unazad na lokalitetima Liplje, Baljkovica, Suljići, Kameničko brdo. Riječ je o nekompletnim tijelima, tako da su neke od porodica u zemlju spustile jednu ili dvije kosti najmilijih. Među žrtvama danas ukopanim su Senajid (Husein) Avdić, rođen 1976. godine, Hariz (Ramiz) Mujić, rođen 1976. godine, Fata (Huso) Bektić, rođena 1928. godine, Hasib (Adem) Omerović, rođen 1961. godine, Sejdalija (Alija) Alić, rođen 1961. godine, Rifet (Mustafa) Gabeljić, rođen 1964. godine i Amir (Ibrahim) Mujčić, rođen 1964. godine.

U dolini bijelih nišana, u Potočarima, tišina je danas ogrnuta bijelim maramama. Ljudi ukopavaju svoje drage, krvne srodnike, nakon trideset godina od počinjenog genodica. Mevlida i Azem Omerović odlučili su ukopati Hasiba Omerovića iako njegovo tijelo, njegove kosti nisu kompletirane od kada su ga pronašli u Liplju 2013. godine. Majka i sin žele prekinuti neizvjesnost čekanja:

„Izgubila sam ja i brata i oca i amidžu i amidžiće i daidže i daidžiće, djevera i od zaove sina, i moje tetiće i sve. Moju svu familiju sam pogubila. Sve što je god bilo sposobno muško, sve je, nije niko preživio.“ 

„Teško je i pronaći sve nakon toliko godina. Bitno je jedna kost da se nađe, da znaš gdje trebaš doći, Fatihu proučiti, obići... Dosta je lakše, jer mi je prije bilo teže doći. Proučim Fatihu djedu, amidži a nema oca da proučiš. Sreća, imao sam jednu-dvije fotografije pa vidim lik i tako da mi ostane u sjećanju.“

Mirzeta Karić do sada je u mezarje Potočara spustila 49 članova porodice, a njen otac Sejdalija Alić, od kojeg jednu kost ukopava, 50. je član porodice ubijen u julu 1995. godine:

„U Kamenici je nađen prije tri godine moj otac, što mu kopam jednu kost nakon trideset godina. Nađena je ta kost prije tri godine, više nikad ništa nisu našli. Kad dođem ovdje, da imam kome proučiti, barem jedna kost, jedna kost.“

Trideset godina poslije genocida Safet Gabeljić, brat ubijenog Rifeta, i njegov sin Edin Gabeljić u kabur spuštaju posmrtne ostatke pronađene prije nekoliko mjeseci na području Han Pijeska. Brat Safet koji je preživio genocid, shrvan nevjericom, priča:

„On je '64. godište, on je ubijen u tridesetprvoj godini života. Malo je specifičan njegov slučaj, jer 30 godina mi smo, da kažem, pravne borbe, da pronađemo njegovo tijelo, jer smo znali, saznali smo da je zarobljen oko područja općine Han Pijesak i tu mu se gubi svaki trag. I stvarno smo alarmirali sve ove državne institucije koje su zadužene za to i dugo, dugo, dugo su istražitelji radili na tom slučaju i pronašli smo ga, a da bude tragedija još veća, pronašli smo ga na deponiji gradskog smeća. Bačen ko životinja. Znate li vi šta znači, kad čovjeka, insana pronađeš na smetljištu? To nas je još više dotuklo. Da je makar nađen u nekoj kolektivnoj grobnici, zajedničkoj, nego na smetljištu.“

U mezare su spušteni posmrtni dijelovi Senajida (Huseina) Avdića i Hariza (Ramiza) Mujić koji su u trenutku smrti imali samo 19 godina. Avdić je ekshumiran u Suljićima 2010, a Mujić 2022. na Baljkovici kod Zvornika. Porodice su danas ukopale Amira (Ibrahima) Mujčića i

67-godišnju Fatu (Huse) Bektić, koja je najstarija žrtva danas ukopana. Podršku preživjelima pružili su mnogi, među kojim su Mihret Jusupović i Sabit Muminović, također preživjeli ljeto 1995. godine:

„Ja sam Mihret Jusupović. Kod škole u Srebrenici smo živjeti tu do 1995, do pada Srebrenice. Otišli smo za Gornju Orahovicu u školu, dom. Sad ovo, sve mi se vrati, sve mislim o tome, sve šta sam prošao. Izgubio sam brata od 14 godina, daidžu, tetka, djeda, još rodbine. Najgore mi je bilo kad su nas u Potočarima odvojili, ono pošto je majka ostala da nam hranu donese, nas su odvojili. Dvije noći mislim da smo i bili bez nje. Onda, kad je tu krenula kolona, njega su odvojili, mene su pustili, a mati je došla. Našli smo se i izašli na teritoriju, slobodnu, gdje su nas dovezli. Godine 2011. je nađen u Zvorničkoj Kamenici zajedno s djedom gdje su ubijeni. To, ne može se opisati riječima. I danas naiđeš, vidiš odjeću, obuću po šumama gore. Otac isto otišao 1992. na posao i ostao zarobljen. Držali su ga tamo u Sremskoj Mitrovici i onda su ga tek 1999. pustili. Došao je. A onda u Srebreniku je imao problema, jer nije imao dokumenata. Nisu mu dali proći. Jedan govori, daj, ljudi, pustite, čovjek je došao da ide da ženu i djecu vidi. I eto, nekako su ga pustili. Tri, tri i po godine je živio s nama i u 47. godini je umro“, priča Jusupović.

„Ja sam iz Lječeve, opština Bratunac. Ja mogu da kažem da imam i brata šehida, koji možda jeste i među prvim žrtvama genocida Srebrenice. Poginuo je 6. jula u 12 sati i dva minuta kada je krenula ofanziva na Srebrenicu. Djed je bio zaklan, na Potočarima odvojen od kolone, bilo je silovanja, da ne ulazim u detalje, ali 46 članova uže familije je preminulo, ubijeno u genocidu u Srebrenici“, kaže Muminović.

U mezarju Potočara ukopano je  6.765 srebrenička civila, a još 250 nalazi se u obližnjim mezarjima, prema želji preživjelih članova porodica. Zvanično, traga se još za oko 1.000 osoba nestalih u julu 1995. godine tokom genocida.