Posljednji jajački sahadžija

Emir Zejnilagić, stopostotni invalid od rođenja, iako penzioner, ne odustaje od popravke satova i zanata koji je kao dječak izučio u Zagrebu, a usavršavao više od četiri desetljeća. 

„Jednostavno, gledam na koji ću način da mu sve rastavim i kad ga počnem sastavljati, vraća me u mladost, kad sam se tek školovo i kad sam radio, i pravio djelove čak za satove, federe i kad on proradi kao da mi otvori svoju dušu.“

Neizmjerna je radost, priča nam Emir, vratiti sat u život. Jer on baš kao i ljudi pamti, bilježi i sjeća se. Ovaj zanat za njega je istinska ljubav, ali i prilika za druženje s ljudima koji ne odustaju jedni od drugih, dijeleći zajedničku radost i optimizam.

„Veliki sam optimista. Ljudi kažu da sam nevjerovatan, imam volju za životom. Uživam kad dođem ovdje i kad s nekim popijem kafu i popričam“, kaže Emir.

A tema za razgovor ne nedostaje, posebno onih koje njega i njegove prijatelje vraćaju u mladost. Ne propušta ispričati nam da je nekoliko godina uživao u studentskom životu u Banjoj Luci, ali od fakulteta ništa. I ne kaje se. Jer majstori poput njega su rijetki. Jedino ga žalosti činjenica da nema kome prenijeti znanje, pa će nakon njegovog odlaska, baš kao i mehanički satovi, ovaj zanat - barem u Jajcu, živjeti jedino u sjećanju.

„Mladi, jednostavno, iz Bosne hoće da odu. Ovaj zanat se polako gasi jer dolazi elektronika“, ističe.

A s elektronikom sve je brzina. Baš kao i današnji život, u kojem često zaboravimo na ono što je bitno. A recept je, kaže, tako jednostavan:

„Biti zadovoljan sa samim sobom. Raditi i ne gledati od drugoga, nego samo raditi. Nikad se nećeš napatiti ako budeš dobro radio i ako imaš volju za radom i ako voliš taj posao.“

Više od 40 godina druženja sa satovima i ljudima u kojima je podjednako tražio i nalazio dušu, daje mu za pravo da o životu i sreći govori na ovaj način. I ne odustaje. Nadajući se da će, ipak, barem neko u Jajcu prepoznati ljepotu ovog zanata.

federalna.ba