Obilježiti masovna stratišta žrtava genocida i zaštititi od skrnavljenja!

Porodice žrtava genocida u Srebrenici i preživjeli svjedoci danas su posjetili masovna stratišta u Podrinju na kojima je od 10. do 19. jula 1995. godine strijeljano više od 8.300 žrtava genocida. Položeno je cvijeće i proučena Fatiha na mjestima masovnog pogubljena, a od domaćih i međunarodnih institucija još jednom je zatraženo da se trajno obilježe masovna stratišta žrtava genocida i zaštite od skrnavljenja, a što nije moguće bez pristiska međunarodnih institucija na vlast u RS-u.

Bijela kuća u Potočarima bila je prvo masovno stratište žrtava genocida u Srebrenici. Prve ubijene su pronašli holandski vojnici iz UN-ove baze u Potočarima. Među zatočenim srebreničkim Bošnjacima bio je suprug Razije Jahić, koji je bio prosvjetni radnik. Porodica ga je prepoznala na snimku iz 1995. godine, a pronađen je sekundarnoj masovnoj grobnici.

“Kaže - mama, mama, eno našeg babe na terasi. Kada ja pogledah, ono stvarno njegova košulja. On je tu bio. Dvije grobnice. U Kamenici”, govori Razija Jahić, supruga ubijenog Sajiba.

13.jula 1995. godine više od 1.300 zarobljenih srebreničkih Bošnjaka prebačeno je sa livade u Sandićima i iz drugih zatočeničkih mjesta u zemljoradničku zadrugu u Kravici, gdje su strijeljani. Među njima su bili sin Munire Subašić, čija je samo jedna kost pronađena u masovnoj grobnici, te dvojica braće Džule Kapidžić i suprug Šuhre Sinanović.

“Ovo je najkrvavije mjesto na Balkanu. Za jedan dan ubiti 1.313 osoba. Neke su i žive zakopavali u grobnice, koji su bili ranjavani. Htjeli su da nanesu što više zla našoj djeci“, govori Munira Subašić, predsjednica Udruženje Pokret Majke enklave Srebrenica i Žepa.

„Odavde su odvedeni u Glogovu. Pronađeni su u grobnici u Glogovoj. A otac mi je na Branjevu. Četiri brata su mi poginula. Muž mi još nije pronađen“, govori Džula Kapidžić, sestra ubijenih Rešida i Behudina Malkića.

“Meni je žao što i nakon 30 godina nemamo spomen obilježje tu. A po pravilu bi trebali da imamo, po Zakonu o nestalim osobama“, napominje Šuhra Sinanović, supruga ubijenog Muriza.

Istog dana, više od hiljadu žrtava genocida bilo je zatočeno na fudbalskom igralištu u Novoj Kasabi. Odatle su odvedeni na nekoliko stratišta u Podrinju gdje su strijeljani. Među zatočenim bio je i jedan od trojice braće Vasvije Kadić, koji su ubijeni u genocide.

“Kako koji dan, sve mislim da će biti lakše. Ne kako koji dan - kako koja godina, sve je gore i gore. Molim svijet, molim svakoga ko zna za bilo čiju kost od naših - da se identifikuje, da se ukopa dostojanstveno“, poručuje Vasvija Kadić, žrtva genocida.

U školi u Orahovcu kod Zvornika 14. i 15. jula 1995. godine bilo je zatočeno više od 1.200 žrtava genocida koje su strijeljane na obližnjim livadama. Među zatočenim srebreničkim Bošnjacima bio je i otac Tife Velić.

„Tu mi je otac, a ništa ne znam. Tu je zarobljen. To me pogađa i to me boli najviše kada čujem da je bio i gladan i žedan. Donijela sam cvijet iz svoje avlije da mu poklonim tu“, govori Tifa Velić, kćerka ubijenog Mehmeda.

U isto vrijeme,samo nekoliko metara od Orahovca, u mjestu Petkovci kod Zvornika u osnovnoj školi bilo je zatočeno više od hiljadu žrtava genocida koji su strijeljani na brani zvorničke glinice. Jedan od dvojice preživjelih svjedoka je Nedžad Avdić, koji se danas prisjetio razgovora sa drugim preživjelim koji mu je pomogao da se spasi nakon što je teško ranjen.

“Ja sam prepuzao preko tijela u kanal, ima jedan kanal tamo, ispod plato, ispod šume. Bio sam u teškom stanju, više se sjeća drugi preživjeli. On mi je rekao kada me previjao, kad smo se odvezli, sjećaš li se kad si me stisnuo rukama, kao majka dijete, i nisu htio da me pustiš.“

Porodice žrtava i preživjeli svjedoci proučili su Fatihu i položili cvijeće i na stratištima u Kozluku, Pilici i Branjevu, gdje je strijeljano više od dvije hiljade žrtava genocida.

federalna.ba