'Oaza nade' - kako je nogomet razlog za optimizam u Palestini

Unatoč svim poteškoćama, reprezentacija se kvalificirala za Azijski kup 2023., njihov treći uzastopni nastup.

Od svih poslova u svijetu nogometa, ne može biti mnogo težeg od onog upravljanja Palestinom. Noureddine Ould Ali, čiji je drugi mandat na čelu završio 2021., zna to bolje od većine. "Postoje jedinstveni izazovi", kaže Ould Ali.

“Zamislite da Gareth Southgate ima pola svojih igrača u drugom gradu i da ne mogu doći ili da postoje kontrolne točke između Liverpoola i Manchestera i neki igrači budu vraćeni. Ovo je situacija kada treniraš Palestinu”.

Pandemija je otežala ispunjavanje međunarodnih utakmica, ali to je bilo uobičajeno za Palestince od njihovog ulaska u FIFA-u 1998. uz snažnu podršku Seppa Blattera.

Povećanje izraelske kontrole nad palestinskim teritorijem od 1948. godine veliko je međunarodno pitanje s posljedicama na svim poljima.

Nogomet nije ništa drugačiji i bilo je nekoliko primjera visokog profila tijekom godina.

Godine 2007. 18 reprezentativaca odbijeno je za izlazne vize, ne prvi ni zadnji put, za ključnu utakmicu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Singapuru, kojima je tada dodijeljena pobjeda od 3-0. Godine 2009. poginuli su nogometaši Ayman Alkurd, Shadi Sbakhe i Wajeh Moshtahe, a bombardirani su stadioni.

Međutim, daleko od međunarodnih naslovnica, postoje svakodnevne prepreke koje Palestini otežavaju natjecanje na međunarodnoj sceni.

"Ljudi u Palestini nisu slobodni u svom kretanju", kaže Ould Ali. "Ako želite otići, prvo morate proći kroz niz kontrolnih točaka, a ako ih prođete, još uvijek morate proći granicu s Jordanom." Prema iskustvu trenera, najgori scenarij je da uopće ne stignete, najbolji je da to traje između pet i osam sati. "Onda imate let za odlazak u drugu zemlju i onda igranje igre."

Ipak, Palestina, sada 94. na svjetskoj ljestvici, kvalificirala se za Azijski kup 2023. u lipnju pod vodstvom Makrama Dabouba, nadmašivši skupinu u kojoj su bili Filipini, Jemen i Mongolija, pobijedivši u sve tri utakmice, postigavši ​​10 golova i ne primivši nijedan. To znači hat-trick nastupa na najvećem događaju na kontinentu i za Susan Shalabi, potpredsjednicu Palestinskog nogometnog saveza, zapanjujuće je postignuće. “To je kao da nazirete oazu nade dok lutate bez smjera u pustinji razočaranja”, kaže ona. “Palestinci se ovih dana osjećaju napuštenima od svoje arapske braće i izdanima od međunarodne zajednice”.

Stoga ne čudi da je momčad postala važan simbol nacionalnog identiteta. "Kvalificirati se pod tako teškim okolnostima obnavlja vjeru Palestinaca u našu nacionalnu otpornost i volju da preživimo i pobijedimo". To je, kaže ona, razlog zašto je reprezentacija poznata kao Al-Fida’i. “To ne znači samo 'borca ​​za slobodu', već onu vrstu borca ​​za slobodu koji je spreman sve žrtvovati za cilj. Al-Fida’i je ikona kojoj svako palestinsko dijete želi biti, a dodijeliti reprezentaciji takvu oznaku govori mnogo o tome što to znači za naciju.”

Izbornik Palestine Makram Daboub (u sredini) vodio je Palestinu na Azijskom kupu 2023., kvalificirali su se nakon što su bili prvi u svojoj skupini.

Uspjeh na međunarodnoj razini je velika stvar, ali postoje problemi u domaćoj igri. Gaza i Zapadna obala imaju svoje lige jer nije jednostavno putovati između njih dvije. "Ponekad blokiraju igrače da putuju iz jednog dijela Palestine u drugi", kaže Ould Ali. “On [Daboub] se zaštitio od svojih oklada kada je birao momčadi. Dakle, kada imate 23 igrača, na primjer, morate upravljati situacijom. Pozovete neke iz Gaze, neke sa Zapadne obale, neke iz Jeruzalema, neke palestinske Arape. Također je bilo pokušaja da se pozovu igrači iz dijaspore u Europi i Južnoj Americi, posebice Čileu.”

Razvoj igre na osnovnoj razini također je izazov. "Okupacija ograničava uvoz sportske opreme, izgradnju terena i objekata za trening", kaže Shalabi. “Mnogi nogometaši izgubili su živote od ruku izraelskih vojnika. Deseci su uhićeni ili ozlijeđeni na načine koji su im onemogućili da više igraju nogomet.”

Neizbježno se govori o tome koliko bi Palestina mogla postići u nogometu da reprezentacija nema takve prepreke. "Bilo bi im bolje bez, ali najveća bi se promjena više osjetila u smislu organizacije, upravljanja i financija", kaže Ould Ali. Međutim, to ne bi nužno značilo da će doći do masovnog porasta standarda i rangiranja. "Palestina bi tada bila poput drugih arapskih zemalja poput Jordana, Libanona ili Sirije jer imaju sličnu nogometnu kulturu", kaže.

Takve momčadi nisu bile daleko od kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo posljednjih godina, a Azija ima četiri automatska mjesta. Kad to poraste na osam od 2026., onda bi uopće postojala mogućnost da se jednog dana pojavi na najvećoj pozornici od svih.

Odgovorni neće raspravljati o takvim stvarima, ali navijači su isti u Gazi i na Zapadnoj obali kao i bilo gdje drugdje. "Ljudima je reprezentacija jako važna, ali navijači su problem", kaže Ould Ali. “Oni ne znaju razliku između reprezentacije pod okupacijom i one koja je u normalnoj situaciji. Navijači Palestine uspoređuju svoj tim s drugim timovima, ali to nije isto. Kad Palestina igra u gostima, jednostavno putovanje može potrajati 20 sati, ali navijači i dalje samo kažu 'zašto nisi pobijedio?'” Trenutno se, međutim, to pitanje postavlja malo rjeđe.

federalna.ba/The Guardian