Njih se danas sjećaju njihove majke, sestre, supruge

U objektu zemljoradničke zadruge u Kravici mučeno je i ubijeno više od 1300 Bošnjaka. U osnovnoj školi u Orahovcu 1200. U zvorničkom mjestu Petkovci bilo je zarobljeno više od hiljadu žrtava genocida koje su nakon višednevnog mučenja strijeljane. Slično je bilo i na stratištima u Novoj Kasabi, Kozluku, Branjevu, Pilici i drugim mjestima gdje su zločinci surovo i čovjeku nezamislivo došli do broja 8372. Toliko njih su mučili, progonili i krvnički ubili. Njih se danas sjećaju njihove majke, sestre, supruge u nadi da istina neće biti zaboravljena. U obilasku stratišta pratila ih je i naša ekipa.

Fati Jusupović su u genocidu ubijeni suprug, dva brata, bratići, daidža te brojni rođaci koji su, kaže nam, bili maloljetnici. Djeca koja su tek trebala početi živjeti. Za mnoge od njih se ne zna ni gdje su ni kako ubijeni, a posmrtni ostaci se pronalaze u različitim masovnim grobnicama. Za mlađeg brata zna da je ubijen u Kravici koju je danas, uz teške i kako kaže, krvave emocije, obišla: „On bi sad imao porodicu, imao bi svoju djecu, imao bi svoju unučad, to sve kroz glavu prolazi. Moj čovjek je imao 43 godine, pa sam ostala sa troje djece, stariji mi je sin otišao sa njim preko šume, dijete je prešlo, on nije“.

Upravo u Kravici, majke cvijeće mogu položiti samo na kapiju zemljoradničke zadruge koja je pod ključem bratunačkih vlasti. Tako im je, 28 godina poslije genocida, onemogućeno dostojanstveno odavanje počasti.

„Mi imamo Zakon o nestalim osobama gdje treba da bude svuda postavljena spomen ploča gdje su ubijani i gdje su ekshumirani. Međutim, njihova Vlada ne dozvoljava“, kaže Šuhra Sinanović, predsjednica Udruženja Žene Podrinja.

Vlasti RS-a ujedno finansiraju i rekonstrukciju objekata zemljoradničke zadruge, čime pokušavaju prikriti tragove i dokaze počinjenog genocida. No, izbrisati se ne mogu priče onih koji su preživjeli zarobljeništvo, a u čijim pričama majke pronalaze i svoje najmilije.

„Najteže stratište mi je Pilica i sve imam neki predosjećaj da je moje dijete ubijeno u Pilici, ono je strašno, nije nigdje slatka smrt, svugdje je teško, ne zna se gdje je teže, ali ja se osjećam najgore u Pilici“, priča Fadila Efendić, predsjednica Udruženja Majke Srebrenice.

Majkama su ovi obilasci posebno teški i zbog njihovog zdravstvenog stanja. Neke od njih nisu ni dočekale da pronađu posmrtne ostatke članova svojih porodica. Upravo zbog toga one koje su danas posjetile stratišta, osjećaju još veću odgovornost.

„Ovi dani su nama teški, preteški. Ja jedva preživljavam i jedva ostajem živa, ali se borim da odem da posjetim, da im proučim Fatihu, da se poklonim tim mojim šehidima, to su sve moja braća što ih god ima“, riječi su Aiše Omerović.

Stratišta, tabuti, masovne grobnice, bijeli nišani i hiljade svjedočanstava potvrđuju da je u Srebrenici počinjen genocid, a ipak se neko usudi negirati. Majke Srebrenice, s druge strane, ni prema takvima ne pokazuju mržnju. Umjesto toga, šalju snažnu poruku.

„Da se jednom stop kaže ovome vrijeđanju, ovome nacionalizmu, počiniocima genocida. Da se jednom odreknu toga, da misle na neki normalan život, na neku bolju budućnost i da se ovo nikad nikome ne desi“, ističe Nura Begović, predsjednica Udruženja Žene Srebrenice.

Ono što su danas stratišta, prije genocida su bile škole, dječija igrališta, stadion, Dom kulture. Zašto je iko, samo zbog imena i prezimena, mjesta koja su bila simbol života odlučio pretvoriti u simbol smrti, nikada nećemo znati.