Narodno pozorište Sarajevo: Predstava “Sve se nekako preživi, sem smrti…” uz Dan grada Sarajeva

“06. 04. 2023. godine u 19.30 sati, dramska predstava “Sve se nekako preživi, osim smrti…” prema tekstu Ljubice Ostojić, a koja upravo govori o Sarajevu i sarajevskoj porodici, o duhu ovoga grada i svemu što ga čini jedinstvenim…” – navode iz Narodnog pozorišta Sarajevo.

“Sve se nekako preživi, osim smrti…” je dramski tekst sa izvjesnom biografijom (objavljen, preveden, javno čitanje u UK Parobrod u Beogradu), a i sudbinom da mu u Narodnom pozorištu (mjestu prvih fascinacija i susreta spisateljice s teatarskom umjetnošcu) bude scenska praizvedba. Dramski tekst koji vrlo slobodno biva prevoden na adekvatan scenski jezik, kao otvoreni literarni element, postaje predloškom redateljskom konceptu. Stvara se ponovno u interaktivnoj suradnji s glumcima, s novim dopisivanjima, štrihovima, dokumentarnim materijalom, adaptacijom, poantiranom aktualizacijom, korištenjem stihova W. Szymborske, A. Sidrana, glumačkih tekstualnih improvizacija, vizualne stilizacije i pokreta, funkcionalnog korištenja muzičkog elementa, i dokumentarnog video materijala, složenog simboličkog sustava…
Ambiciozan koncept specifičnog i prepoznatljivog redateljskog rukopisa Dine Mustafića. Zašto ova predstava sada i ovdje? Svaka predstava, barem implicite, hoće sobom nešto kazati o razlozima svog scenskog života. Ova, kroz živote i smrti jedne sarajevske obitelji/porodice govori i o suvremenom Sarajevu. O apsurdu kojem zorno svjedočimo, govorimo i šutimo…”
“Čudan Grad. Ne možeš ni u njemu, ni bez njega, a moraš. Ne da ti maknuti, a tjera te od sebe. Ko je i koliko živ u ovom Gradu, ne zna se. Najbolje ga vidiš zatvorenih očiju, iz očaja, ili s drugog kraja Svijeta…”

Ljubica Ostojić 

“Preferiram teatar koji pruža otpor svim pokušajima da se komercijalizira kroz „lakše i pitke komade”. Zanimaju me dramski tekstovi koji se daju postaviti u kritičkom odnosu prema društvenim temama. Vidjeti vlastiti nakazni odraz u vremenu u kojem živimo, nije nimalo jednostavan scenski zadatak. Dramski tekst Ljubice Ostojić nudi mogućnost za otvoreno kazalište, nešto novo i rubno, istraživačko u propitivanju scenske forme i izraza. Takvi dramski komadi čine da se bolje osjećate i u neuspjelom redateljskom pokušaju, nego u radu na dosadnim repertoarnim predstavama koje gode malogradanskoj publici - jer ne daj Bože da se uznemire ili zapitaju o bilo čemu u teatru. Scena je metafizički prostor u kojem se može još uvijek slobodno misliti, čak i o svom rodnom gradu, s kojim nikad nisi načisto. To je u dobrom smislu neuništiv grad, brzo se regenerira, vitalan je i ima atmosferu koja zna biti zavodljiva i šarmantna, ali i nepodnošljivo okrutna. Svaki grad se mijenja baš poput junaka ove drame. Volim sarajevski ironični pogled na sebe, kao i skeptičan pogled na svijet. Zbog toga je Sarajevo sudbinski i mitski grad. Malo je sredina u kojima se ljubav i kompliment prema sopstvenom gradu izražavaju sa porugom, štosom i negacijom, jer bi u suprotnom sve bilo pleonazam i kič, pa stoga i mi, u radu na ovoj predstavi, nismo željeli napuštati taj “prepoznatljivi” duh, sve dok možemo preživjeti…” – kazao je režiser ove predstave Dino Mustafić.

(Aida Hadžiabdić)