Miralem Halilović za FTV: Ponosan sam na košarkašku reprezentaciju BiH

Miralem Halilović, kapiten i košarkaški reprezentativac Bosne i Hercegovine svoju karijeru godinama unazad gradi u Francuskoj. Uvijek se izdvajao kao vrhunski igrač i košarkaš koji od samih početaka u tuzlanskoj Slobodi daje sve od sebe na trenu. Danas je član francuskog Metropolitansa u koji je došao nakon sjajne tri godine u Orleansu, gdje je nosio kapitensku traku i bio najbolji strijelac lige. U intervjuu za FTV kapiten košarkaške reprezentacije BiH prisjeća se početaka u tuzlanskoj Slobodi, govori o svome košarkaškom putu koji nije bio nimalo lak, klubovima za koje je igrao, razlikama između ex. Yu I inozemne košarke ali i onome čime se najviše ponosi - košarkaškoj reprezenatciji Bosne i Hercegovine, koja je pod vodstvom selektora Vedrana Bosnića ostvarila velike uspjehe.

Nakon tri godine igranja u Orleansu, u aprilu ste potpisali za Metropolitans, također u Francuskoj, koliko ste zadovoljni?

Tri godine sam bio u Orleansu, a u zadnje dvije godine sam nosio i kapitensku traku. To su stvarno bile vrhunske tri godine u mojoj karijeri koje su me sigurno podigle na viši nivo. Punuda iz Metropolitansa je stvarno bila velika šansa, budući da je to tim koji je na višem nivou od Orleansa i jedna je od tri najbolje ekipe u cijeloj Francuskoj. Pogotovo kada su rekli da će igrati Eurokup, a to je drugo najbolje natjecanje u Evropi bez dvojbe sam pristao. Potpisao sam ugovor na dvije godine i imam vrhunske uslove. Trenutno smo prvi u francuskoj ligi, a i kada je u pitanju Eurokup također smo završili na prvom mjestu u našoj grupi, u kojoj se nalaze ekipe kao što su Unikaha, Budućnost, Mornar, Ulm, renomirane evropske ekipe i sigurno smo na odličnom putu. Tu je i trener Jure Zdovc, Slovenac, koji je legenda naše jugoslovenske košarke, tako da mi je užitak sarađivati s njim.

U Metropolitans ste stigli kao najbolji strijelac LNB Pro A lige a u utakmicama u dresu Orleansa ste pružali odlične partije. Koliko će biti teško nastaviti istim ili još boljim intenzitetom?

U Orleansu sam bio prvi strijelac lige i bili smo ekipa koja je bila na rubu play offa, negdje smo bili oko osmog, devetog mjesta. Međutim sad u Metropolitansu koji je mnogo jača ekipa uloga je drugačija a to sam znao kada sam dolazio. Znao sam da će biti drugačija uloga nego u Orleansu gdje sam igrao 30, 35 minuta, jer ovdje imamo deset, jedanaest igrača, odnosno po dva igrača na svakoj poziciji i dijele se minute. Sve zavisi od kolektiva. Individualna statistika nije toliko u prvom planu, u prvom planu je postizanje što boljeg rezultata i uklopio sam se u to. Dajem sve od sebe i igram najbolje što znam, ali imam jednu totalno drugačiju uloga od one koju sam imao i koja mi se sviđa .

Znamo da ste karijeru započeli u tuzlanskoj Slobodi. Po čemu se sjećate tog perioda i kakve uspomene Vas vežu za Mejdan?

Sloboda je moj klub i tu sam počeo svoju karijeru pod palicom Zorana Iličkovića koji je bio moj prvi trener i koji je najzaslužniji za moju karijeru u tom najranijem period. Poslije toga prelaskom u prvi tim sam se suočio sa profesionalizmom, gdje sam krenuo učiti i gdje je košarka postala moj posao. Stvarno me vežu lijepe uspomene i to je period gdje smo stvarno mnogo trenirali i imali profesionalan odnos i stvarno smo išli na najveće moguće ciljeve. Posebna uspomena me veže za posljednju godinu u Slobodi. Imao sam osamnaest godina i u Čapljini smo igrali finale Kupa Bosne i Hercegovine. Tada smo Čapljinu dobili na njihovom terenu, pred punom dvoranom gdje su svi navijali za njih. Ta utakmica mi je ostala u posebnoj uspomeni. Od Bosne smo tada izgubili u finalu koja je bila ekipa iz ABA lige, ali mi smo stvarno imali jednu jako mladu ekipu i to je bio veliki uspjeh za nas.

Igrali ste još i za Zagreb, Džukiju, Krku i Šibenik, prije nego ste 2017. godine otišli u Francusku. Koliko Vas je to izgradilo kao vrhunskog košarkaša?

Nakon Slobode sam potpisao za Zagreb koji je bio jaka ekipa. Te godine su igrali Euroligu i po meni je to bila poprilična greška, jer je to bio preveliki korak za jednog mladog igrača, ići iz Bosanske u Euroligu. Smatram da je ta stepenica bila malo pogrešna. Kasnije sam preko Džukije u Litvaniji preko Krke, opet povratka u Zagreb tražio optimalnu ekipu gdje mogu nastaviti svoj košarkaški razvoj. Onda je uslijedio povratak u Zagreb, sezona u Šibeniku koja je bila fantastična. Završili smo prvi u Hrvatskoj ligi i igrali polufinale gdje je cijeli grad bio iza nas i to mi je jedna od najdržaih sezona u karijeri. Poslije toga došao je period karijere u Francuskoj, tako da je to bio jedan put iz kojeg ja ne bih ništa izuzeo. Volim svaki dio toga puta, jer sam puno načio i na greškama, ali i na dobrim stvarima i uživao sam u svakom trenutku.

Koja je razlika među košarkaškim klubovima na prostoru bivše Jugoslavije i u inozemstvu?

Najveća razlika između klubova u inostranstvu i naših klubova, osim u finansijskom dijelu je u konkurenciji. Većina tih ekipa i u Prvoj i u Drugoj ligi dovode većinu stranaca. Naprimjer, svaka ekipa u Francuskoj ligi ima šest stranaca, u Drugoj ligi četiri i to automatski povećava konkurenciju. Teže je ući, tu je najveći broj Amerikanaca, jer svi teže Amerikancima. Nažalost, krenuli su i naši klubovi tim putem i krenuli su dovoditi veliki broj stranaca što nije dobro, jer se ne dovode kvalitetni stranci. Onda ti stranci uzimaju mjesto našim igračima. Jako je teško i nije nimalo lako izaći ni iz Bosanske ni Hrvatske ni iz Srpeke lige recimo, i doći u inostranstvo, jer je konkurencija ogromna. Vidim da dosta naših igrača ima problem i da se dugo zadržava na našim prostorima, jer inozemni klubovi, iskreno, potcjenjivački gledaju na naše lige. Rijetko će koji klub iz Francuske, Španije ili Italije dovesti igrača iz Bosanske ili Hrvatske, Srpske lige, osim ako to nije neki iz vrhunskih klubova ABA lige, kao što su Partizan, Zvezda, Cedevita ili tako nešto. To je najveća prepreka za neke naše igrače da idu korak dalje. Zato sam ja iz Hrvatske lige , gdje sam bio među najboljim igračima, prvo morao doći u Drugu francusku ligu, a onda u Prvu, iako sam realno po kvalitetu bio za Prvu ligu. Oni jednostavno potcjenjivački gledaju na naše prostore.

Košarkaška reprezentacija BiH je uspjela plasirati na Eurobasket. Vi nažalost zbog povrede niste igrali, no pretpostavljam da ste pratili utakmice. Kako komentarišete ovaj veliki uspjeh?

Nisam mogao učestvovati u ovom kvalifikacijskom ciklusu, jer sam se oporavljao od povrede. Preko dva mjeseca sam se oporavljao. Momci su odigrali fanstastično, nema se tu šta puno reći i stvarno sam ponosan kao kapiten ekipe da su tako reagovali i što su odigrali vrhunski. Odbranili su naš dres i na onu pobjedu iz Latvije koju smo ostvarili u prvom ciklusu nadodali još ove dvije i obezbijedili plasman. Reprezentacija je stvarno vrhunska otkako je trener Vedran Bosnić preuzeo ulogu selektora i stvarno se vraća kult reprezentacije. Svi dolaze, svi se odazovu pozivima osmijehom i žele biti dio te priče. Svi su pozitivni i žele da učestvuju sa nekom dobrom energijom. Nema nekih negativnih ekscesa i ako ih bude brzo se riješe, tako da je to najvažnije.

Je li rano govoriti o očekivanjima na Eurobasketu?

Rano je još govoriti ali mislim da na Eurobasketu možemo ostvariti dobar rezultat. Treba ići korak po korak. Imamo još puno vremena i treba i individualno i timski napredovati iz svakog ciklusa i iz svakog okupljanja, ostati u kontaktu. Dok sam bio povrijeđen svi članovi staffa su me stalno kontaktirali, pitali kako sam, a to su stvari koje se nisu ranije dešavale i koje nama igračima znače. Lijep je osjećaj kada cijeli staff i treneri brinu za tebe i onda kada si povrijeđen i kada ne možeš doći, ne zamjere ti, oni to razumiju jer to su sve bivši igrači. Mnogo mi je drago da se takve stvari dešavaju u našoj reprezentaciji.

Navijači klubova za koje ste nastupali vas se sjećaju po izuzetnoj borbenosti i zalaganju na terenu, no kojih utakmica se Vi posebno sjećate?

Uvijek sam stvarno pokušavao ostaviti trag na terenu, jer to je moj način igre, velika doza energije, velika doza entuzijazma na terenu i dosta je lijepih uspomena, pogotovo zadnje tri – četiri godine. Evo ja ću izdvojiti u Zagrebu utakmicu u Kupu kada smo pobijedili Cibonu, koja je kasnije osvojila ABA ligu sa Dariom Šarićem i izdvojit ću naravno osvajanje Druge lige ovdje u Orleansu, gdje je cijeli grad bio iza nas, gdje je bila puna dvoraana i imali smo veliko slavlje. Ima tu mnogo uspomena, lijepi trenuci me vežu za Šibenik gdje je cijeli grad ‘’gorio’’ za nama, navijači su na svako gostovanje išli s nama tako da stvarno ima puno lijepih uspomena. Svakako i ta pobjeda pred deset hiljada gledalaca protiv Latvije mi je jedna od dražih uspomena.