Louis Armstrong: Američka jazz ikona s kontroverznim naslijeđem

Sa objavom novih, dosad neslušanih snimaka uživo s BBC-ja, ponovo se otvaraju pitanja o kompliciranoj i kontroverznoj karijeri te ličnosti Louisa Armstronga.

Više od pola stoljeća nakon smrti legendarnog muzičara obožavatelji i kritičari još uvijek raspravljaju oko  njegovog imena. Izgovara li se Lewis ili Louie?

Neki ukazuju na riječi samog trubača. U intervjuu iz 1947. Armstrong je rekao: "Majka me uvijek zvala [Lewis], a ne Louie." Ali audiosnimke sugeriraju da su gotovo svi drugi koji su ga poznavali (uključujući njegovu suprugu) koristili drugi izgovor.

Na neki način, ova dvoznačnost je prikladna, odražavajući nejasnoće u Armstrongovom karakteru i osobi. Novinar Murray Kempton ga je opisao kao kombinaciju "čistog i jeftinog, klauna i kreatora, boga i lakrdijaša”.

Ovog mjeseca, s izdavanjem novog albuma live snimaka, svježi materijal dodan je tekućim raspravama o Armstrongovim proturječnostima. Pod naslovom "Louis in London", album prikazuje i Armstrongovu jazz genijalnost i vodviljsku blesavost. Također nagovještava sporniju složenost Armstrongova stava prema rasizmu.

Novi album dosad neobjavljenih live snimaka, Louis in London, objavljen je ovog mjeseca (Izvor: Getty Images)

Nevoobjavljene snimke napravljene su na BBC-u u Londonu, tokom Armstrongove turneje po Velikoj Britaniji 1968. godine. Ovo razdoblje označilo je vrhunac njegove popularnosti, dolazeći samo nekoliko sedmica nakon što je "What a Wonderful World" dospjela na vrh britanskih ljestvica. No, to je također bio kraj njegove karijere. Nakon završetka turneje, Armstrong je bio pogođen srčanim i bubrežnim problemima, od kojih se nikada potpuno nije oporavio.

Povukavši se u svoj dom u New Yorku, bolesni Armstrong počeo je katalogizirati svoj životni opus snimaka. Posebno se zaljubio u BBC snimke, puštao ih je prijateljima koji su ga posjećivali, pravio kopije za svoje članove benda i pričvrstio oznaku na svoj osobni primjerak koja kao da je signalizirala njegove namjere: "za obožavatelje".

Uprkos Armstrongovoj ljubavi prema tim izvedbama, one su prvotno objavljene samo djelomično nakon njihovog prvog emitiranja. Album koji je objavljen ovog mjeseca predstavlja mnogo potpuniju verziju BBC snimaka, dodajući pet novih pjesama onima koje su već objavljene. Također uključuje alternativnu verziju "Hello, Dolly!" koja je "drugačija, duža i bolja" od prethodne verzije, prema Rickyju Riccardiju, direktoru istraživačkih zbirki u Muzeju kuće Louisa Armstronga.

Riccardi, koji je pomogao u sastavljanju albuma, ima nekoliko teorija o tome zašto su BBC izvedbe bile toliko važne Armstrongu. "Sve se svodi na kontekst," kaže Riccardi za BBC. "Ubrzo nakon turneje po Velikoj Britaniji, tijelo ga je konačno izdalo. Stoga mislim da se dio njega pomirio s činjenicom da možda nikada više neće nastupati pred svojim obožavateljima."

Na taj način, Armstrong je možda vidio BBC nastupe kao svoje posljednje velike izvedbe – "posljednje slavlje", kako to Riccardi opisuje. "Čak i prije ozbiljnijih zdravstvenih problema, živahni koncerti mogli su biti pomalo nepredvidivi," kaže Riccardi, upućujući na probleme s usnama i zubima koji su utjecali na Armstrongovu igru na trubi kako je stario. "No, londonski nastupi pokazuju da je i dalje bio sposoban pružiti trenutke koji oduzimaju dah sa svojom trubom u tako kasnoj fazi života."

Armstrong prikazan na probi 1960. godine – novo izdanje odražava Armstrongov složeni identitet kao izvođača (Izvor: Getty Images)

Osim kvalitete njegovog sviranja, Armstrong je BBC-jeve snimke možda smatrao posebnima iz još jednog razloga. Činilo se da sažimaju njegovu cijelu karijeru – s popisom koji obuhvaća svako desetljeće njegova izvođačkog života.

Prvo, tu je Ole Miss, jazz instrumental koji je Armstrong počeo svirati kao tinejdžer u 1910-ima. Zatim je tu Rockin' Chair, nova pjesma koju je Armstrong prvi put snimio 1929. Daljnje pjesme prate preostala desetljeća: When It's Sleepy Time Down South prvi put je snimljena 1931., Blueberry Hill 1949., i Mack the Knife 1955. Set je upotpunjen Armstrongovim hitovima iz 1960-ih, uključujući njegovu prepoznatljivu pjesmu What a Wonderful World.

Pionir ili popularni zabavljač?

No, osim što pruža sažetak Armstrongove karijere desetljeće po desetljeće, album "Louis in London" također oslikava njegov složeni identitet kao izvođača. Tokom turneje po Velikoj Britaniji, nekoliko kritičara primijetilo je svojevrsnu napetost između Armstrongova statusa pionira jazza i njegove sklonosti za publici privlačne ludorije. Recenzent za Melody Maker primijetio je: "Naglasak je jako na pjevanju i klauniranju, a ljubitelji Louisove trube mogli bi biti razočarani." Kritičar za The Times se složio: "Kao izvedba show businessa, bila je vrhunska. S jazz tačke gledišta bila je prilično neupadljiva."

Većina njegove karijere odvijala se prije pokreta za građanska prava, pa je vjerojatno doživio veliki pritisak da projicira i zadrži svoju izvornu osobu, kaže Jordannah Elizabeth. Čini se da BBC-jeva lista to odražava. Uključivala je neke jazz instrumentale, ali je više naginjala komercijalnoj ponudi, kao što je izvedba The Bare Necessities iz Disneyjeve Knjige o džungli.

Riccardi tvrdi da je to dugo bila značajka Armstrongovih izvedbi. "Pogrešno je reći da je Armstrong bio umjetnik 1920-ih, ali da se onda 'prodao' i protratio svo to obećanje," kaže on. "Sve za što su ga kasnije u karijeri kritizirali, radio je već 1920-ih i 1930-ih – izvodio je pop pjesme, svirao brodvejske predstave i radio široku komediju."

Jazz kritičarka i autorica Jordannah Elizabeth sugerira da su se kritike na račun Armstrongovog ponašanja pojavile kad je prešao na svjetsku scenu. "Bio je podvrgnut intelektualizaciji jazza od strane nekih kritičara, koji su nametnuli stroge parametre oko onoga što su vjerovali da predstavlja 'visoku umjetnost'," kaže ona za BBC. "Ovo je proizašlo iz eurocentričnog otpora fizičkoj slobodi na pozornici – pokreti bokovima, veliki osmijesi na licima."

Armstrong u hotelu Savoy u Londonu 1968. – snimke iz Londona smatrao je jednim od najvećih u karijeri (Izvor: Getty Images)

Međutim, Elizabeth priznaje da je Armstrongova ličnost na pozornici bila složenija i da se vraća američkoj tradiciji minstrelskih predstava. "Neki elementi Armstrongovih nastupa viđeni su kao slični karakteriziranim nastupima bijelih glumaca u minstrelskim predstavama, koje su bile aktivne od 1800-ih do 1910-ih, malo nakon što je on rođen 1901. Tradicija je ostala prisutna u Americi u manje dostupnim krugovima, ali je bila rasprostranjena sve do 1960-ih i zadovoljavala određene stereotipe," kaže ona. "Također," dodaje, "većina njegove karijere odvijala se prije pokreta za građanska prava, pa je vjerojatno doživio veliki pritisak da projicira i zadrži svoju izvornu osobu.

Ovaj kontroverzniji aspekt Armstrongovih nastupa odražava se u BBC-jevoj set listi pjesama, koja počinje s When It's Sleepy Time Down South. Iako je bila popularna među publikom, pjesma je izazvala kontroverze jer je nudila idealiziranu viziju američkog juga i koristila rasni epitet "mračnjaci". U 1950-ima, dok je pokret za građanska prava hvatao maha u SAD-u, protestanti su čak spaljivali kopije pjesme.

Do vremena snimanja BBC-ja, Armstrong je zamijenio uvredljivi izraz za neutralnije "ljudi". Ali njegova ustrajnost u održavanju pjesme kao uvodnika, zajedno s njegovom nacerenom osobom na pozornici, privukla je kritike njegovih kolega. Njegov kolega trubač Dizzy Gillespie optužio ga je za "podložnost nalik ujaku Tomu". Miles Davis je smatrao da su "njegovu osobnost razvili bijelci koji su željeli da ih crnci zabavljaju smiješeći se i skačući uokolo”.

Kad je New Orleans donio zakon koji zabranjuje javne nastupe integriranim bendovima, Armstrong se odbijao vratiti gotovo cijelo desetljeće – Ricky Riccardi

Elizabeth nudi odbranu Armstronga. "Tokom teških vremena pokreta za građanska prava, Amerikanci su trebali nekoga ko će im pružiti bijeg, osmijeh za pamćenje i zonu udobnosti", kaže ona. "Armstrong je preuzeo tu ulogu, što je prirodno donijelo malo priezira i reakcije jazz umjetnika na prvim linijama pokreta."

Riccardi dodaje da je Armstrong dao vlastiti doprinos borbi za građanska prava izvan svjetla reflektora. "Donirao je mnogo Martinu Lutheru Kingu", kaže Riccardi. "Kada je New Orleans donio zakon koji zabranjuje javne nastupe integriranim bendovima, Armstrong se odbijao vratiti gotovo cijelo desetljeće. Također je bio jedan od prvih afroameričkih zabavljača koji je u svom ugovoru stavio da neće svirati u hotelima u kojima ne može i odsjesti."

Armstrong je u muziku ugradio i dio svog posebnog "zagovaranja", čineći ga dijelom ukusnog paketa zabave. Na snimkama BBC-ja pjesmu "You'll Never Walk Alone" posvećuje "svim majkama koje imaju sinove u Vijetnamu". Prethodno je izveo ovu pjesmu za odvojenu crnačku publiku u SAD-u kao znak solidarnosti. Armstrong je opisao jedan nastup u Georgiji kao "[naj]dirljiviju prokletu stvar koju sam ikada vidio" kada je publika počela pjevati. "Skoro sam počeo plakati na pozornici. Stvarno smo pogodili nešto unutar svake osobe".

Komplicirano nasljeđe?

No, možda je najbolji prikaz njegove filozofije pjesma What a Wonderful World, koja služi kao pretposljednja pjesma na albumu Louis in London. Neki kritičari su u to vrijeme odbacili jednostavnost poruke pjesme – The New York Times je nazvao "sentimentalnim glupostima". No, Armstrong je objasnio svoje stavove u uvodnom govoru dodanom pjesmi nekoliko godina kasnije: "Čini se da svijet nije tako loš, već ono što mi radimo s njim. I sve što kažem je, pogledajte kakav bi bio divan svijet da mu samo damo priliku."

Ovaj stav na kraju je osvojio neke kritičare. "Pogrešno sam ga procijenio," priznao je Dizzy Gillespie nakon Armstrongove smrti. "Počeo sam prepoznavati ono što sam smatrao [Armstrongovim] smiješkom pred rasizmom kao njegovo apsolutno odbijanje da bilo što, čak ni ljutnja zbog rasizma, oduzme radost iz njegova života i izbriše njegov fantastični osmijeh."

Drugi su ostali podijeljenih mišljenja. I nakon što je Armstrong preminuo, Miles Davis ponavljao je svoje kritike. "Mrzio sam način na koji se morao ceriti kako bi zadovoljio neke umorne bijelce", napisao je u svojoj autobiografiji. Ali ipak, Davis je morao priznati da je Armstrong "otvorio mnoga vrata kroz koja mogu proći ljudi poput mene".

Pedeset pet godina nakon što su snimke napravljene, još uvijek se raspravlja o Armstrongovoj ostavštini (Izvor: Getty Images)

Uprkos kontroverzama, Elizabeth vjeruje da je Armstrongova baština osigurana. "Nijedna od kritika ne može mu oduzeti njegovo mjesto u povijesti jazza," kaže ona. "Bio je izuzetno voljen i poštovan te ostaje takav i danas."

Slušajući  album “Louis in London” sada, više od 55 godina nakon što je snimljen, mogu se čuti obje strane priče. U nekim pjesmama, Armstrong kao legendarni jazz trubač dolazi do izražaja. U drugima, preuzima ulogu popularnog zabavljača. Isto tako, s popisom pjesama koji pokriva 50 godina američke povijesti, prepoznaje se Armstrongov status pionira koji je srušio brojne barijere. No, može se također primijetiti njegova sklonost da se povremeno upusti u teritorije koji se mogu smatrati rasno regresivnima, kako tada, tako i sada.

Dakle, iako “Louis in London” nudi obožavateljima priliku da čuju Armstronga posljednji put – na vrhuncu svoje karijere – taj album ne može ponuditi nikakve konačne zaključke o složenosti karaktera i ličnosti kultnog muzičara. Možda ga simbolizira sam raspored pjesama na albumu. Recimo pjesme “Hello, Dolly!” i “Mame “ stavlejne su jedna za drugom. U obje pjesme Armstrong pjeva svoje ime. No, u jednoj pjesmi naziva sebe Lewis, a u drugoj Louie. Tako da rasprava s poletka ove priče i dalje traje.

Album “Louis In London”, koji je izdao Verve Records 12. jula, dostupan je na vinilu, CD-u i digitalno.

federalna.ba/BBC