Knjiga "Maloljetnik na putu smrti"

"Koliko god bilo bolno, jednostavno sam sebi dao za obavezu da o onome šta sam preživio sa svojih 15 godina govorim kada god imam priliku. Mislim da generacije koje dolaze trebaju znati ko je izvršio agresiju na našu domovinu, ko je počinio genocid i druga zvjerstva, širom naše domovine Republike Bosne i Hercegovine"- kazao je Suljić.

Knjigu je počeo pisati još 1995. godine, dok su sjećanja bila svježija, ali taj tekst nije uspio sačuvati.

"Nakon nekoliko neprospavanih i proplakanih noći, nakon sve češćeg ustajanja iz sna, nekako sam osjetio da je možda pametno prekinuti s pisanjem. Nakon određenog vremena, počeo sam opet o tome razmišljati, a s obzirom na to da sam po izlasku na slobodnu li teritoriju, često razmišljao o ljudima koji su mi pomogli tokom proboja" - ispričao je za Preporod.info.

Hasib Suljić je svojom knjigom želio dati doprinos kulturi sjećanja na agresiju, ali i ostaviti poruku "da će nam se, ako zaboravimo, isto ponoviti i brže nego što mislimo".

Mnogo je razloga-kaže, zbog kojih  se odlučio ostaviti pisani trag. "Negiranje genocida, činjenica da mi je babo brutalno ubijen u zloglasnom magacinu u Kravici s još preko 1300 Bošnjaka, zatim, ubijanje velikog broja moji bližih rođaka, školskih drugova..." - naglasio je.

Auto je također istaknuo da je svjestan odgovornosti koju nosi ova knjiga.

"Nije blio jednostavno iznova prolaziti kroz svaki detalj, ali poslije svega ipak mogu da kažem da sam osjetio veliko olakšanje, kao da sam otplatio neki veliki dug. Na putu smrti, dugačkom preko 100 kilometara, za petnaestogodišnjak, bezbroj je teških trenutaka, nakon što sam izgubio svoga babu, trebalo je donositi odluke koje život znače. U samom početku puta izgubio sam sve ljude koje sam poznavao, ostao i bez ono malo hrane što smo ponijeli za put, na posljednjoj zasjedi ću biti i lakše ranjen. Ali, sa sigurnošću mogu reći da je rastanak s babom najteži momenat tokom cijelog puta" - kazao je.

Apelirao je na odgovoran odnos prema kulturi sjećanja.

"Ja bih volio razmijeniti svoje iskustvo s nekim petnaestogodišnjakom iz tog perioda, iz Mostara, Sarajeva, Prijedora, Višegrada, Ključa, … Uvijek kažem, genocid se desio prije genocida u Srebrenici. Jednostavno, moramo na ovoj temi više raditi, moramo njegovati kulturu sjećanja"  - poručio je Suljić.

Prisiljen da prekine školovanje u Slatini, svom rodnom mjestu, Hasib Suljić usmjerio je kao tinejdžer svu svoju snagu na održavanje života pod svakodnevnim granatiranjem koje je započelo u maju 1992. godine.

Bio je jedan od rijetkih koji se tada nisu tješili bajkovitim nadanjima, svedenim na naivnu mantru: “Neće nas komšije.” Da je bio upravu, nesumnjivo  potvrđuje i spisak s trideset i osam imena poginulih članova Suljićeve bliže porodice, odštampan kao prilog njegovoj knjizi “Maloljetnik na putu smrti”.

Sa ovom knjigom javnosti je dostupan još jedan bolan pisani trag, ovaj put o ličnom iskustvu maloljetnika, koji se, ipak, izdigao iznad trauma i bola.

"Knjiga ima veliki značaj posebno što se tiče historijskog značaja samog djela. Smatram da trebamo davati veći značaj pisanju ovakvih knjiga i svjedočanstava, jer je u pitanju jedna životna priča, itekako važna za buduće generacije, istakla je Meliha Habibović Herić tokom prošlogodišnje promocije kjnige u Tuzli. 

Djelo je objavljeno u IK Dobra knjiga.

federalna.ba