Kada more presuši, a hljeb postane luksuz: Jesmo li već izgubili sve?

Dok gledamo kako svijet klizi u sve dublji haos, postavlja se pitanje – da li smo već ušli u eru globalne destabilizacije iz koje povratka nema? Ima li nade za stabilizaciju? Dokle možemo ignorisati znakove pored skrol puta koji pokazuju put puškaranja? Koliko još možemo ostati slijepi kada nas svakodnevno zapljuskuju slike dima, ruševina i očaja?

Svijet danas izgleda kao tempirana bomba. Tik-tak, tik-tak. Svaka nova eskalacija, svaka propuštena diplomatska šansa, svaka granica koja gori – nova je sekunda bliže detonaciji.

U proteklim mjesecima svjedočimo alarmantnom širenju konflikata: novi oružani sukob između Tajlanda i Kambodže, razmjena vatre na granici Izraela i Libana, direktni izraelski udari na teritoriju Irana, kao i sve dublje učešće Irana i Jemena u zatvaranju ključnih pomorskih pravaca poput Hormuškog moreuza i Bab el-Mandeba. Posljedice takvih poteza mogu biti katastrofalne: globalni poremećaj u snabdijevanju naftom, eksplozija cijena hrane i osnovnih potrepština, ekonomski šokovi koji bi mogli baciti milione ljudi u siromaštvo.

Ovo više nije samo političko pitanje – ovo je pitanje opstanka.

Svakodnevno klizanje u sve dublji haos čini se neprimjetnim za ljude koji sjede pred ekranima pomireni s tišinom svojih društvenih balona, stvarnost bjesni van kontrole. Ne osjećamo miris baruta jer još nije stigao do naših prozora, ali dima ima...i previše.

Koliko sukoba još treba da bukne, koliko pomorskih puteva mora biti blokirano, koliko djece mora zaspati gladno, koliko ih ne dočekati jutro, koliko majki i očeva ostati bez djece, koliko djece ostati bez majki i očeva – da bismo shvatili da živimo na rubu globalnog kolapsa?

Palestinska tragedija odnosno ogledalo svjetske nepravde

Više od sedam decenija narod bez države živi pod okupacijom, izolacijom i neprekidnim nasiljem. Danas, u sjeni medijske kontrole i političkog pritiska, Gaza je pretvorena u masovnu grobnicu i zatvor na otvorenom. Djeca se rađaju pod bombama, bolnice rade bez osnovnih lijekova, a voda i hrana su luksuz. Svijet, iako svjestan razmjera humanitarne katastrofe, bira šutnju – zarobljen u sopstvenim ekonomskim i diplomatskim kalkulacijama. Priznanje Palestine kao države ostaje taoc kolektivne savjesti, dok nevini plaćaju cijenu globalne pasivnosti.

Sukobi koji tinjaju i eksplozije koje već gore

Većina ljudi misli da je svijet u stanju "manje napetosti". Ali istina je brutalno suprotna. Dok se fokus javnosti zadržava na nekoliko medijski eksponiranih ratova, ispod površine bukti desetine sukoba. Svijet nije na ivici – svijet je već zapaljen.

Suhi podaci govore da danas imamo 61 aktivan državni sukob, 11 ratišta visokog intenziteta po UCDP (≥1.000 žrtava godišnje), 110 ukupnih oružanih konflikata uključujući manju nasilnu eskalaciju ili post-pregovaračke faze.  Globalna slika ukazuje na porast intenziteta, regionalnog širenja i uticaja na civile

• Tajland i Kambodža su ponovo na pragu rata: artiljerija grmi, hiljade bježe iz domova, a granica gori.
• Izrael je proširio vojnu operaciju na jug Libana i izveo direktne udare unutar Irana, uz pozadinski pritisak na Jemen koji sada prijeti blokiranjem ključnih morskih prolaza.
• U Gazi i šire, palestinski narod preživljava najteži egzodus modernog doba. Više od 35.000 mrtvih, razoreni gradovi, bolnice bez struje, djeca pod ruševinama – dok globalna diplomatija uglavnom ćuti. Borba za palestinsku državnost ne vodi se više ni u salama UN-a, već u ruševinama i masovnim grobnicama.
• U Crvenom moru i Perzijskom zaljevu, moguće zatvaranje Hormuškog moreuza i Bab el-Mandeba od strane Irana i saveznika moglo bi izazvati globalnu energetsku krizu.
• Rusija i Ukrajina i dalje ratuju bez predaha, dok se Zapad i Istok igraju geopolitičkih šahova preko leđa miliona izbjeglica.
• Srbija i Kosovo, Armenija i Azerbejdžan, Sudan, Mjanmar, Demokratska Republika Kongo, Sirija, Jemen — lista ide dalje, dok svijet okreće glavu.

I usred svega toga, Somalija i još desetine afričkih zemalja tiho umiru od gladi, dok glad i žeđ svakog dana ubijaju više ljudi nego oružje.

I usred svega toga, Somalija, Etiopija, Niger i druge afričke zemlje tiho umiru od gladi. Više od 300 miliona ljudi širom svijeta danas se suočava s akutnom glađu, dok se tone hrane svakodnevno bacaju u bogatijim dijelovima planete.

Ekonomski interes nad životima

Svi ovi konflikti, bez obzira da li su regionalni ili globalni, imaju jedan zajednički nazivnik: ekonomsku računicu. Nafta, oružje, trgovinske rute, geopolitički uticaj. Dok se obični ljudi bore za vodu, lijekove i sigurnost, svjetske sile licitiraju teritorijama, savezništvima i interesima kao na berzi. Svaka granata koja padne, svaki avion koji poleti s raketama, nosi oznaku "profitabilnosti" za nekog na vrhu.

Ali ko će platiti cijenu?

U trenutku kada se svijet suočava s rekordnim nivoom siromaštva, glađu i klimatskim katastrofama, dodatna destabilizacija zbog geopolitičkih sukoba prijeti da izbriše decenije napretka. Ako moreuzi ostanu zatvoreni, ako trgovina stane, ako Bliski istok eksplodira u regionalni rat širih razmjera – hoćemo li imati vremena da reagujemo?

Da li svijet spava pred padom?

Kao čovječanstvo, postali smo zasićeni ratom. Previše vijesti, previše tragedija, previše statistike, premalo empatije. Zatvaramo oči pred patnjom drugih, sve dok glad, granata ili haos ne dođu na naš prag. I možda je to ono najopasnije – kolektivna ravnodušnost. Tragedija jeste jednako senzacija, zabava, svakodnevnica.

Da li smo svjesni da trenutno ima više od 30 oružanih sukoba i ratnih zona, desetine žarišta u fazi pred sukob, i bezbroj diplomatskih tenzija koje samo čekaju pogrešan potez da eskaliraju?

Nažalost, nismo.

Nismo jer nas svakodnevna bura trivijalnih vijesti umiruje. Nismo jer algoritmi društvenih mreža skrivaju ono što boli. Nismo jer je lakše gledati reality show nego stvarnost.

A stvarnost je da svaki novi sukob donosi bar nove valove izbjeglica, nove ekonomske potrese, nove nestašice, novu inflaciju i nove zidove među ljudima.

Dok svjetski lideri igraju šah s ljudskim životima, obični građani postaju taoci nečijih strateških ambicija. Pitanje nije više hoće li se nešto desiti, pitanje je kada ?. I koliko će nas ostati da se pitamo – zašto nismo učinili više?

Jer možda će upravo naredna raketa, zatvoreni kanal ili tenkovska kolona biti trenutak kada globalni sistem počne da se ruši kao kula od karata.

Kapitalizam na respiratoru, čovječnost na izdisaju

Ratovi se više ne vode samo oružjem. Vode se preko tržišta, preko cijena energenata, preko trgovačkih puteva i digitalnih valuta. Oni koji najviše zarađuju na sukobima nikad ne nose uniformu, ali kroje granice. I dok obični ljudi grcaju u dugovima i nestašici, elite mirno računaju profite.

Ako se pomorski putevi zatvore – svijet staje. Ako energenti poskupe – glad dolazi. Ako sistemi popuste – sve ono što danas nazivamo "normalnim" postaće luksuz koji smo nekada uzimali zdravo za gotovo.

Vrijeme curi. Hoćemo li se probuditi?

Ima li nade da prepoznamo da ratovi nisu više "negdje tamo", već kucaju na vrata svakog doma? Da li ćemo čekati da benzinske pumpe presuše, da djeca gladuju, da ljudi ponovo kucaju na vrata Evrope bježeći od apokalipse? Ili ćemo pronaći zajednički jezik prije nego što nas ponovo podijele u rovove?

U svijetu gdje su moć i profit važniji od života, možda je krajnje vrijeme da obični ljudi postave pitanja koja elite ne žele čuti: kome služe ratovi i zašto smo mi ti koji uvijek gubimo?

Naša pasivnost nas čini saučesnicima. Naš mir nije garancija da ćemo ostati pošteđeni. I dok svijet pleše po ivici – svaka nova varnica može biti posljednja.

Na kraju dana, ostaje jedno pitanje koje bi svako od nas trebao sebi postaviti:

Ako ne dignemo glas sada – hoćemo li imati kome pričati kad sve utihne?

federalna.ba/MirzaOkić