The Guardian: Borba za sjećanje na genocid u Srebrenici

Tri decenije nakon što je genocid počinjen usred Evrope, sjećanja u ostatku svijeta počinju blijediti, potpomognuta upornim naporima počinilaca i njihovih saveznika da prikriju dokaze. Ipak, prostrana mjesta zločina po brdima i poljima oko Srebrenice i dalje izbacuju kosti svojih žrtava, piše Julian Borger u uvodnom dijelu teksta o Genocidu u Srebrenici za The Guardian. 

Još jedno zajedničko ukopavanje u Bratuncu: Ukopana i jednogodišnja Almera

U gradu Bratuncu, desetak kilometara sjeverno od Srebrenice, nedavno je obavljen zajednički ukop posmrtnih ostataka žrtava koje su identifikovane tokom protekle godine. Imami iz svih krajeva Bosne i Hercegovine okupili su se kako bi klanjali dženazu ispred šest tabuta prekrivenih plavo-zlatnom zastavom Bosne i Hercegovine.

Oko hiljadu Bošnjaka okupilo se na mezarju, gdje je bager iskopao šest novih grobova. Jedan od njih bio je samo uski rov, dovoljno velik da primi tijelo jednogodišnje Almere Paraganlije, koju su zajedno s majkom Zinetom ubili pripadnici vojske bosanskih Srba tokom krvavog pohoda kroz selo Joševa.

Otac koji je čekao tri decenije: “Makar znam gdje su”

Hajrudin Paraganlija, suprug ubijene Zinete i otac jednogodišnje Almere, stajao je kraj njihovih mezara, više od 30 godina nakon što ih je posljednji put držao u naručju.

„Makar je neka vrsta mira znati gdje su,“ rekao je tiho. Ipak, njegove upale obraze i pogled izgubljen u daljinu teško je bilo povezati s mirom,  više je izgledao kao čovjek ispražnjen tugom. Tijela njegove majke i brata još uvijek nisu pronađena. Zadržao se pored mezara, a zatim polako krenuo niz usku cestu koja vodi od muslimanskog mezarja prema glavnoj saobraćajnici u Bratuncu. Srpska policija regulisala je saobraćaj, ali nije bilo drugih kontakata s ožalošćenima koji su se ukrcavali u autobuse kako bi napustili grad. Lokalni Srbi su prolazili pored njih, izbjegavajući kontakt očima. Kao da su i sami ožalošćeni, nakon što su sahranili svoje najmilije, postali nevidljivi - poput duhova.

Većina današnjih stanovnika srpske nacionalnosti u Bratuncu doselila je iz drugih dijelova Bosne, nakon što je bošnjačko stanovništvo grada ubijeno ili protjerano. Mnogi od njih žive u kućama ubijenih. Genocid se ne spominje, iako su Bratunac i cijela dolina koja vodi ka Srebrenici duboko urezani u stranice historije. Više od 8.000 muškaraca i dječaka, ubijeni su u samo nekoliko dana nakon 11. jula 1995. godine, kada su snage bosanskih Srba preuzele kontrolu nad tim područjem, koje je formalno bilo pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Hiljade Bošnjaka već su bili ubijeni tokom prethodne tri godine rata u ovom dijelu sjeveroistočne Bosne, ali razmjeri i brzina srebreničkog masakra konačno su šokirali svijet i natjerali međunarodnu zajednicu na odlučnu akciju kojom je okončan rat.

Žene u molitvi na kolektivnoj dženazi za one čiji su posmrtni ostaci konačno identificirani.
Fotografija: Damir Šagolj / The Guardian

Negiranje genocida preraslo u slavljenje zločina

Bratunac i Srebrenica danas se nalaze unutar entiteta Republike Srpske - bosanskohercegovačkog entiteta stvorenog Dejtonskim mirovnim sporazumom, kojim je rat okončan u novembru 1995. godine. Republika Srpska upravlja lokalnom policijom i širom regije ističe srpske zastave. Njeni lideri ne samo da negiraju genocid, već i otvoreno veličaju njegove počinioce.

„Potpuna tišina koja je uslijedila nakon rata evoluirala je u bukvalno slavljenje genocida“, kazao je Hariz Halilović, autor, antropolog i profesor na Kraljevskom tehnološkom institutu u Melbourneu, rođen u Srebrenici. „I ne radi se o nekakvom izoliranom govoru mržnje koji se dešava tu i tamo. To je s vremenom postalo potpuno normalizirano.“ Prošle godine, Halilović je objavio studiju o popularnim srpskim pjesmama koje slave genocid. Jedna od njih poziva da se masakr u Srebrenici „ponovi tri puta“, a u stihovima se pjeva: „Spavaj mirno, Fato, svi tvoji su zaklani / Samo Mujo nije, on visi na kapiji“ - koristeći umanjenice tradicionalnih muslimanskih imena da bi dodatno vrijeđali preživjele.

Almera Paraganlija, beba ubijena 1992. godine, ukopana je u Memorijalnom centru.
Fotografija: Damir Šagolj / The Guardian

Poricanje genocida kao nastavak zločina

„Ono što najviše šokira jeste činjenica da se te trijumfalističke pjesme izvode na krštenjima, svadbama i rođendanima – ne negdje daleko, u zatvorenim krugovima tvrdokornih nacionalista,“ rekao je Hariz Halilović.

Milorad Dodik, genocid je nazvao „insceniranom tragedijom“, tvrdeći čak da su mnogi od ubijenih zapravo još živi. Na dženazi u Bratuncu u maju ove godine, govornica je u svom obraćanju naglasila da je okruženje poricanja postalo egzistencijalna prijetnja – potencijalni drugi genocid.

„Glasovi naših mrtvih nisu utihnuli. Oni su još uvijek s nama i traže da ne šutimo dok je zločin poricanja svuda oko nas – u institucijama koje nas okružuju,“  Riječi su to Almase Salihović, čiji je stariji brat Abdulah ubijen u genocidu u Srebrenici 1995. godine. Njena porodica morala ga je sahraniti dva puta, jer su različiti dijelovi njegovog tijela pronađeni u više masovnih grobnica.

Memorijalni centar Srebrenica, mjesto gdje su ukopane hiljade Bošnjaka ubijenih u genocidu.
Fotografija: Damir Šagolj / The Guardian

Zločin prikrivanja: iskopavanja, premještanja i bolna potraga za kostima

U prvom pokušaju da prikriju genocid iz 1995. godine, srpske snage su iskopale tijela iz masovnih grobnica i premjestile ih na druge lokacije. Sve je rađeno užurbano, teškom mehanizacijom koja je rezala tijela i miješala kosti, što je proces pronalaska i identifikacije žrtava učinilo beskrajno složenim i bolnim. Masovna ubistva u ovom sjeveroistočnom dijelu Bosne došla su u dva glavna vala. Prvi se desio 1992. godine, u vidu koordiniranih i iznenadnih napada na muslimanska sela i gradove, dok je tadašnji diktator iz Beograda, Slobodan Milošević, pokušavao stvoriti tzv. „Veliku Srbiju“. Porodica Paraganlija, ukopana 33 godine kasnije u Bratuncu, bila je među žrtvama tog prvog vala.

Preživjeli su utočište pronašli u Srebrenici, starom rudarskom gradiću, koji je u aprilu 1993. godine proglašen „zaštićenom zonom“ pod zaštitom Ujedinjenih nacija.

Almasa Salihović imala je šest godina kada je njena porodica, pod okriljem noći, pješačila kroz šume kako bi stigla do Srebrenice.

Glad, iluzija zaštite i put ka Potočarima

„Sjećam se da me sestra vukla jer je teren bio uzbrdo, a mene su ruke strašno boljele,“ prisjetila se Almasa Salihović. Od dvije godine koje je provela pod nadzorom mirovnjaka Ujedinjenih nacija s plavim šljemovima, ono čega se najviše sjeća jeste glad. Područje je bilo potpuno opkoljeno od strane srpskih snaga, a hrana je stizala neredovno, uglavnom iz zraka, u vidu humanitarnih zračnih pošiljki. U tri sata ujutro, 6. jula 1995. godine, počeo je drugi val ubistava. Iluzija UN zaštite se srušila kada je vojska bosanskih Srba, pod komandom generala Ratka Mladića, pokrenula napad na „zaštićenu zonu“ Srebrenice. Holandski bataljon UN-a, koji je čuvao to područje, povukao se sa svojih položaja pred ofanzivom, dok su mnogi muslimanski muškarci iz regije pobjegli u šume. Preostali civili iz okolnih sela krenuli su prema samom gradu Srebrenici, a potom i ka sjedištu UN-a – fabrici akumulatora u Potočarima, sjevernije prema Bratuncu.

Almasin stariji brat i sestra, Abdulah i Fatima, uspjeli su se uhvatiti za bočne strane UN kamiona tokom povlačenja prema Potočarima. Bili su među malobrojnim lokalnim stanovnicima kojima je tada dozvoljen ulazak u bazu. Almasa, njena majka i još dvoje braće i sestara morali su pješačiti. Kada su stigli kasno uveče, 11. jula, kapije fabrike već su bile zatvorene. Nisu imali drugog izbora nego da prenoće napolju, pred vratima.

Tabuti šest najnovije identificiranih žrtava nose se na dugo očekivanoj dženazi.
Fotografija: Damir Šagolj / The Guardian

Predaja, odvođenja i tišina među mašinama

Dan nakon što su se hiljade civila sklonile u bazu UN-a u Potočarima, srpske snage su preuzele kontrolu nad tim područjem. Kretali su se kroz masu, izvlačeći muškarce i dječake tinejdžerske dobi na „ispitivanje“, mnogi od njih nikada se nisu vratili. Žene, mala djeca i stariji su ukrcani u autobuse i prevezeni na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. U četvrtak, 13. jula, došao je red i na one unutar fabrike akumulatora. Srpske snage naredile su im da izlaze u parovima, a holandski vojnici iz UN-a su ih predali bez otpora. Abdulah i Fatima Salihović izašli su zajedno. No, 18-godišnjeg Abdulaha su odmah izdvojili i prisilili da stane s ostalim muškarcima i dječacima. Kasnije je ubijen na jednoj od lokacija za pogubljenja u blizini graničnog grada Zvornika.

Nekadašnja fabrika akumulatora u Potočarima danas je Memorijalni centar Srebrenica. U velikim halama, pored zarđalih ostataka socijalističke industrijske opreme, izloženi su lični predmeti žrtava i artefakti iz tog perioda. Tragovi prisustva holandskih vojnika još su vidljivi - uključujući i uvredljive grafite o bosanskim djevojkama, koje su ostavili upravo oni koji su ih trebali štititi. Povremeno, veterani holandskog bataljona posjećuju mjesto jednog od najsramnijih poglavlja u historiji svoje vojske. Jedan od njih nedavno je ukazao na mračan detalj koji je dugo bio neprimijećen: konopci na gornjoj platformi jedne od fabričkih hala. Neke lokalne djevojke pokušale su se objesiti tim konopcima - radije nego da padnu u ruke srpskim vojnicima koji su čekali napolju.

Preživjeli i članovi porodica dodiruju mezar svojih najmilijih.
Fotografija: Damir Šagolj / The Guardian

Sjećanje pod opsadom: borba za istinu i dostojanstvo

Memorijalni centar Srebrenica stoji poput kamenog ostrva usred mora poricanja, stalno izložen neprijateljskim udarima. U martu ove godine bio je primoran da zatvori svoja vrata, nakon što je Milorad Dodik zaprijetio istjerivanjem državnih institucija iz entiteta i pokušajem secesije. Centar je ponovo otvoren nakon što je neposredna prijetnja državnom udaru prošla, ali na terenu, tragovi genocida se sve više brišu. Jedno od mjesta egzekucije, stara poljoprivredna zadruga u Kravici, renovirano je, a tragovi metaka prekriveni su malterom. Objekat je sada zatvoren, zaključan kapijom, a lančani pas laje na svakoga ko pokuša da se približi.

U oktobru prošle godine zabilježen je čak i pokušaj digitalnog brisanja postojanja Memorijalnog centra – na Google Mapsu, centar je nekoliko dana bio označen kao „Park Ratka Mladića“, prije nego što je hakerski napad otkriven i ispravljen. U tako neprijateljskom okruženju, čin sjećanja postaje svakodnevna borba. DNK analiza koristi se u do sada nezabilježenom obimu, pri čemu se svaki pronađeni dio tijela posebno identifikuje i dokumentuje.

U proširenoj postavci koja obuhvata 4.300 kvadratnih metara, pripremljenoj povodom obilježavanja 30. godišnjice genocida 11. jula, fokus je stavljen na lične predmete pronađene među kostima, i na priče koje oni govore o ubijenima. Sat, kaiš, naočale, rokovnik, omiljeni fudbalski dres i lična karta - neki su od predmeta izloženih u staklenim vitrinama, svaki od njih nježno obješen žicama ispred bijele zavjese na kojoj su isprintane fotografije njihovih vlasnika. U susjednoj prostoriji, na video ekranima, preživjeli članovi porodica govore o značaju svakog predmeta i o onome što on otkriva o njihovim ubijenim najmilijima.

U slučaju Abdulaha Salihovića, izloženi predmet je kadar iz video-snimka na kojem kao školarac drži prezentaciju pred svojim razredom. Uz taj kadar prikazana je ispovijest njegove sestre Fatime, koja je 11. jula 1995. godine zajedno s njim izašla iz fabrike akumulatora. Znali su da je to posljednji put da se vide. U samom završnom trenutku tog rastanka, kaže Fatima, više nije mogla izdržati pritisak rastanka i neizvjesnosti.

„Hodala sam s njim cijelo vrijeme, a onda sam zamolila svoju prijateljicu Nihadu... da hoda s njim iza mene. Ja bih išla ispred,“ govori Fatima Salihović u snimljenom svjedočenju, kroz jecaje. „Nikad sebi neću oprostiti što sam to uradila.“

U drugoj izložbenoj hali smješten je dugačak red iznošenih i oštećenih cipela — pripadale su muškarcima i dječacima koji su u julu 1995. pokušali pobjeći kroz šumu, ali su masakrirani u zasjedama. Njihovu obuću i druge lične predmete kustosi Memorijalnog centra Srebrenica prikupljaju pažljivo godinama, pretražujući šume i polja pomoću detektora metala i GPS opreme.

„Borimo se da dođemo do tih predmeta,“ kaže Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra, naglašavajući da su mnogi od tih predmeta služili kao dokazi u istragama brojnih zločina koji čine cjelokupni genocid.

„Ti artefakti su, u nekim slučajevima, vjerovatno jedini fizički dokaz da je ta osoba ikada postojala,“ kaže Suljagić. „Oni govore o životu, o smrti, i o svemu između. Onog trenutka kad ih postavimo u izložbeni prostor, oni pričaju cijelu jednu tihu historiju.“

federalna.ba/The Guardian