Dubrovnik, grad nabožićki – Nataša Bartula Hebert

**

Dobro je čitati ... čitati priče u kojima iz magle, u praskozorje izranja jedan zaboravljeni, potisnuti, a tako očaravajući svijet srednjovjekovne Bosne ... čitati  o Bosni, o bosanskim gradovima i nanovo osjetiti duh iskona, duh predaka, čuti poruku i prenositi je dalje ...

**

Stari grad Dubrovnik naziv je za srednjovjekovnu tvrđavu na području naselja Višnjica, u općini Ilijaš, u blizni Sarajeva. Grad je sagrađen na nepristupačnom, strmom i krševitom dijelu brda Hum, iznad mjesta gdje se potok Zenik ulijeva u rijeku Misoču. Prostor starog grada Dubrovnika urbanistički višeslojno je strukturiran. Tvrđava, koja je ustvari odbrambeni objekat ima četiri kule i centralni dvor. Tu je i donji grad, bedemima opasano naselje, sa objektima za elitno osoblje. Sam grad bio je vojno-odbrambeno uporište, te politički centar u srednovjekovnoj Bosni i u osmanskom periodu. Stari grad Dubrovnik prvi put se spominje u Dubrovniku na moru, 1604.godine, u djelu Jakova Lukarevića, dubrovačkog hroničara. Lukarević bilježi da su grad napravili dubrovački trgovci kada im je Ban Kulin odobrio eksploataciju bosanskih rudnika. U doba sultana Mehmeda II, grad je imao posadu sa dizdarom koja se tu zadržala do 1655.godine. U to vrijeme Dubrovnik je bio jedan od razvijenijih gradova i imao je dva rudnika, rudnik željeza i rudnik srebra. Sam grad opasan je strmim liticama i moguće mu je prići jedino iz sela Kopošići, u kojem se nalazi nekropola stećaka Velikog kneza bosanskog Batića za koje se zna da datiraju iz 13.stoljeća. I Dubrovnik i nekropola zaštićeni su nacionalni spomenici i po svemu, čine jedinstvenu cjelinu.

**

Kćerka prosvjetne radnice i oca muzičara, Nataša Bartula Hebert, rođena je u mjestu Ljubina, pored Sarajeva i to u blizini starog bosanskog grada Dubrovnika, ispod Nabožića. Rođena je  u majčinoj školskoj biblioteci u kojoj je od ranog djetinjstva razvila ljubav prema pisanoj riječi, knjigama i umjetnosti. Tu ljubav upotpunila je studijama književnosti i jezika koje je započela u Sarajevu a nastavila u Nišu gdje je diplomirala 1994.godine. Od sredine 90-tih godina živi u Kanadi. Nataša Bartula Hebert do sada je objavila pet romana - „Refugee Tears“ (na engleskom jeziku), „Izbjegličke suze“, „Moj pedalj zemlje“, „Ljiljana, jabuko moja“. Objavila je i zbirku pripovjedaka „Jača od vučice“. Nataša piše i književnost za djecu – „Mačak Marko i druge priče“, „Puž Ćira i druge priče“ i „Larin čarobni svijet“. Natašina priča „Grom iz vedra neba“ objavljena je u knjizi „Paralelni svetovi“, u izdanju Metafizike iz Beograda. Roman „Dubrovnik, grad nabožići“ objavila je Izdavačka kuća Bosanska riječ Sarajevo, 2021.godine, u biblioteci Posebna izdanja.

**

Iz recenzije - Pred nama je knjiga koja otvara Bosnu. U njoj se atomi Bosne u nekoliko decenija srednjovjekovlja okupljaju u molekularnu građevinu stvaralačkog duha koja postaje živa, oduhovljena, opipljiva za naša čula i sasvim čisto uposebljena u jeziku. Tako ljudska kreativna djelatnost oblikuje formu u kojoj prepoznajemo vlastito biće, osjećanja, misli, nadanja, logos, strepnje ... Moram naglasiti da sam kroz rukopis Dubrovnik, grad Nabožićki Nataše Bartula Hebert prošao kao kroz jednu romanesknu povijesnu stazu Bosne na kojoj se odvija sve što ljudski možemo pojmiti u tradicionalnom svijetu i smislu. Povijesni fenomeni razaznaju se kroz ljubav, smrt, strah, borbu, viteštvo, religiju, starobosanstvo, Bosansku Crkvu, povijesne ličnosti, povijesni kontekst, itd. Nataša Bartula Hebert počinje roman tako što iz magle praskozorja izroni priča i svijet. Prati tokove, procese i ljude od 1439. godine, ispunjavajući ih činjenicama, emocijama, oduhovljenom energijom oblikovanja priče i likova, postavljajući ljudske sudbine uz sudbinu zemlje. Svoju romanesknu formu završava s Katarinom Kosačom, koja drži mač kralja Tomaša i govori: “Oprosti Bosno. Predajem te, ali se ne predajem…” Bosanska kraljevina je pala pred osmanskim osvajačima, ali Bosna nije nestala 1463. godine. Bosna nije nestala, ali je potiskivana, skrivana, odgurnuta. Umjetničko-stvaralačko dočaravanje Bosne, kao pokušaj slaganja bosanskog mozaika, nastoji nadomjestiti stoljeća potisnutosti, odvojenosti od vlastitog bića i povijesno-kontekstualne suštine. Svako dočaravanje bića prošlosti jeste oživljavanje i osvjetljavanje zamračene bezjezične neprozirnosti koja je nastala u velovima vremena kao sudbina. Velastost vremena priziva riječ u neizgovoreno. Tamo gdje nema riječi i logosa, gdje nema govora, ljudske priče, nema ni bića. Riječ tako nadvladava prazninu, ništavilo, nebiće. Riječ kreira svijet ili svjetove našeg života. Nataša pokušava udahnuti život ili oživjeti sjećanje na zaboravljeno bosansko biće, na starobosanski Dubrovnik kao tačku oko koje se okreće svijet ili preko koje se otkriva stara bosanska povijest. Iz tog pothvata pred nama se otvaraju narativi koji su formatirali sadržaje kulture kroz etnografske, antropološke, religijske, političke, ekonomske, militarne, vladarske i druge slike. Kreativno uživljavanje u povijesni tok i događaje jeste hermeneutičko iskustvo par excellence. U njemu se želi izbrusiti Bosna u nama, osloboditi od prezentizma i etnopolitike, religijskog fundamentalizma i friziranja i prilagođavanja povijesti u knjigama historije. Naše današnje ukazivanje na Bosnu, bosansko biće i čovjeka, bosanstvo sa svim odrazima tog u povijesti, kulturi i politici, u sociologiji, antropologiji i psihologiji, ne znači konstruiranje neke nove zbilje. Naprotiv, to je oslobađanje od ideologijskih zabluda i zagovor vraćanja očitom, a tako i svakog pojedinca sebi. - prof.dr.Senadin Lavić

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar