Ispraćamo književnika kosmopolitu

"Umjetnost postaje važna dok se pitamo o sebi, ona nije egzistencijalna ali jeste esencijalna potreba. Bez umjetnosti možemo živjeti, ali ne možemo biti ljudi " -  ovako je mislio i govorio akedemik  Dževad Karahasan, jedan od najznačajnijih bh. književnika čija su djela prevedena na 15-naestak svjetskih jezika a neki od romana višestruko nagrađivani. Bio je izvrstan i, među studentima, omiljen profesor  sarajevskog Filozofskog fakulteta, Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu te nekoliko evropskih univerziteta. Književnost je doživljavao kao razgovor s čitateljem i brigu za svijet,  a život na relaciji  Graz- Sarajevo, s dualističkim pogledom na svijet, dao mu je priliku da još bolje sagleda sve naše iščašenosti i nebuloze.

Tako je biranim i mudrim riječima progovarao o našoj kulturi i tradiciji, političkim elitama, skretanju Evrope u desno, strahu od islama i suočavanju sa prošlošću,... uvijek u maniru, njemu svojestvene aristokracije duha, braneći vlastito pravo da govori ali i da šuti. 

I, zaista, sve što znamo o Dževadu Karahasanu- pripovjedaču, romansijeru, dramskom piscu, esejisti, pozorišnom kritičaru, moguće je sublimirati u pravo ljudskog duha  da bude slobodan i nepotkupljiv. Time i počinje svaka ozbiljna misao o jeziku i književnosti, kao sigurnom pribježištu od naših provincijalizama i laži. Otud rado čitani, prevođeni i nagrađivani romani s temom sufijskog misticizma, o nedaćama Bosne, o pitanju identiteta, uronjenosti u kolektiv, ljubavi. Napisao je Dževad Karahasan sjajna pripovjedna i romaneksna djela: Dnevnik selidbe, Istočni diwan, Sara i Serafina, Šahrijarov prsten, Uvod u lebdenje, Noćno vijeće...

Kao IN MEMORIAM izdvojimo mudrost, blagost i ljepotu piščevog romana Kuća  za umorne. Knjiga je to u koju se mogu skloniti svi koji su umorni od upornih redukcija čovjeka i svođenja njegovog bića na ideološke, ove ili one, moje -njihove, ine premise. Knjiga nas upozorava da je ljubav radnja kojom se otvaramo prema drugom, a njegova pripovjedačka tehnika je insistiranje na sjećanju, upozoravajući nas u kakvom svijetu danas živimo.

 ,,Ta knjiga je proistekla iz mojih elementarnih najdubljih ljudskih iskustava koja sam stekao – s koliko mira i blagosti stari ljudi koji su iskusili prijateljstvo, ljubav, aktivni život, mir, odmor napuštaju ovaj svijet. Zahvaljujući njima, shvatio sam temeljnu laž ove civilizacije- da je najdublji strah strah od smrti. Lažu. Naš najveći strah je strah od drugoga" - kazao je akademik Karahasan.

I ovdje zapravo počinje priča o našoj dehumaniziranoj stvarnosti, upornom nastojanju dežurnih ideologa da nas se raskrinka i ukalupi, pokazujući kako angažirani intelektualac o svemu mora imati stav i da se bez prava na šutnju o svemu  mora izjasniti.

,,Četrdeset godina sam živio u, kažu da se danas tako treba reći, komunističkoj diktaturi. Nikad niko od mene nije zahtijevao da se izjasnim. Prije par godina kolega od mene zahtijeva da se ideološki izjasnim. Protiv toga, protiv svih redukcionizama čovjeka, moguće je boriti se ozbiljenjem razgovora, podsjećanjem na to da čovjek ima  ili principe ili karakter."

Upirući prstom u mnoge devijantne pojave našeg društva , akademik je znao reći da se čovjek mora zaštititi i od svakojakih mafijaša koji kontroliraju stvarnost u kojoj živimo, između ostalog i ovdašnju kulturnu scenu.

,,Mi zaista imamo jednu kulturnu mafiju koja posjeduje kulturnu javnost ovdje, kontrolira sve, dio medija, žirije, komisije...Sreća, ja od njih ne zavisim. Ne živim od onog što zaradim ovdje, nego od onog što zaradim vani...Znate, kad jedan profesor proglasi historijski roman trivijalnom književnošću, pa po tome bi Tolstoj, Andrić, Victor Ugo, bili trivijalni pisci. To se zove jaranska estetika, ti si bitan onoliko koliko si meni jaran..." - kazao je Karahasan.

Govorio je kako je svojevrsni kulturni provincijalizam prisutan čak i u teatru, pogotovo kada je riječ o nedovoljnoj zastupljenosti domaćeg dramskog teksta, uprkos činjenici da postoje izvanredni mladi i talentirani dramski pisci.

,,Lično sam iškolovao sigurno 5,6 mladih ljudi koji su mogli pisati sjajne drame. Nekolicina njih su napisali sjajne drame koje niko ne režira, jer rediteljima je za njihove sitne šićare bolje režirati ovdje bugarskog pisca – da bi se režiralo u Bugarskoj, režirati ovdje i ko zna gdje gruzijskog pisca - da bi se režiralo u Gruziji... Ja protiv toga nemam ništa, neka oni prve karijere. Ali, kako uspiju ne razumjeti da potkopavaju svoju vlastitu egzistenciju, ako u svom teatru ne rade svoje pisce. "

Bio je svjestan profesor Karahasan da ulaganje u mlade, zapravo mora biti najveći benefit naše kulturne scene u cjelini. Zato su se pri Društvu pisaca BiH, čiji je svojevremeno bio predsjednik, uprkos općoj besparici, dešavali  neki bitni pomaci.

,,Ponosni smo upravo na inicijativu za pokretanje prevodilačke radionice, radionice za pisanje književne kritike, ponosni smo šta su mladi ljudi , mlađi od mene, uradili od časopisa Život, nakon što su ga preuzeli. To je danas jedna vitalna, snažna institucija naše kulture. "

Ono što je akademik Dževad Karahasan, kao specifičnu zaostavštinu,  za sobom ostavio u književnosti, u svojim romanima, esejistici, dramskim djelima, pisanim tekstovima, intervjuima i posebno u okviru sjajnih predavanja generacijama studenata ...., o tome će se  dugo i naširoko pričati, razgovarati. 

Kakvog je čovjeka izgubila intelektualna zajednica BiH, dovoljno ilustruju Karahasanove  riječi upućene mladim ljudima (zabilježene tokom intervjua koji je akademik dao FTV) - "Raja, skupite hrabrosti da mislite svojom glavom! "

Akademik, za kojeg je pisanje bilo poduhvat nadahnuća, istrajnosti i znanja, potrage za sagovornikom s kojim će krenuti na putešestvije promišljanja i meditacije, učio nas je šta jeste i šta nije književnost,  a šta je to književno- politički marketing. Učio nas je da je zadatak svake umjetnosti, pa i književnosti, obratiti se čovjeku u svoj njegovoj složenosti i različitosti. To je jedini put za svrsishodno i kosmopolitsko življenje, daleko od naše učmale svakodnevice gdje se zapravo malo kaže a mnogo galami. 

federalna.ba/Indira Karić