Centar za kulturu i edukaciju „Safet Zajko“ Sarajevo: Izložba “Vrijeme je naše, ono će biti naš jedini saveznik“ autorice Tamare Sarajlić – Slavnić

Pripremila Aida Hadžiabdić

“Dok je istorija trajala šta sam ja radio? Prosto volio tebe…”

Izet Sarajlić

U Centru za kulturu i edukaciju „Safet Zajko“ Sarajevo otvorena je izložba „Vrijeme je naše, ono će biti naš jedini saveznik“, autorice Tamare Sarajlić – Slavnić, kćerke jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika Izeta Srajalića, koja je pisma koja su Sarajliću dolazila na kućnu adresu pretočila u izložbu.
Izložba se realizira u saradnji Općine Novi Grad Sarajevo i Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, a u mogućnosti ste je pogledati do 6.oktobra uz arhiv orginalnih pisama, koje su od 1949. do 1998. godine Sarajliću slali književnici, umjetnici, književni kritičari, predstavnici pojedinih izdavačkih kuća, poštovaoci iz cijele bivše Jugoslavije, kao i iz zemalja širom svijeta, a koje je autorica pretočila u izložbu koja se sastoji od 25 panoa.
Pisma su prvi put izložena u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercgovine u maju 2022. godine povodom obilježavanja godišnjice Sarajlićeve smrti. Pisana su na našim jezicima kao i na engleskom, njemačkom, ruskom, holandskom, bugarskom, makedonskom, slovenačkom, francuskom, španskom, italijanskom, poljskom. Pisma koja će biti prezentirana javnosti u privatnom su vlasništvu porodice, pet pisama su vlasništvo Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH i pohranjena su u zbirci “Izet Sarajlić”.

Pisma su, između ostalih, ispisivali: Ahmet Hromadžić, Desanka Maksimović, Gustav Krklec, fra Andrija Mikić, Miroslav Antić, Predrag Pelavestra, Josip Lešić, Dobriša Cesarić, Luko Paljetak, Gančo Savov, Lukonjin i mnogi, mnogi drugi.

Izet Sarajlić bio je historičar filozofije, esejist, prevodilac i pjesnik. Objavio je više od 30 knjiga poezije koje su prevedene na 15 stranih jezika. Historičari bilježe kako je bio jedan od najvoljenijih pjesnika svih vremena na Balkanu. 

Rođen je 16. marta 1930. u Doboju. Dane djetinjstvo broji i množi u Trebinju i Dubrovniku. Godine 1945. upoznat će Sarajevo i voljeti ga sve do svoje smrti 2002. godine. U Sarajevu je pohađao i mušku gimnaziju. Kapije svijeta poezije otvorit će kao devetnaestogodišnjak svojom zbirkom poezije "U susretu". U danima studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, stvarao je i kao novinar. Njegovi poznanici će kazati kako nikada nije prestao pisati. Vjerovao je da pripada XX stoljeću pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2… Čitajući njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Eše, koji je strijeljan 1942. i susret sa Idom Kalas Mikicom, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva.

Šetam gradom naše mladosti
i tražim ulicu za svoje ime.
Velike, bučne ulice – njih prepuštam velikanima istorije.
Dok je istorija trajala šta sam ja radio?
Prosto volio tebe.
Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu ,
kojom se, neopaženi od svijeta,
možemo prošetati i poslije smrti.
U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,
čak ni svoje ptice.
Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.
Bilo bi lijepo da bude popločana,
ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.
Najvažnije je to
da u ulici s mojim imenom
nikad nikog ne zadesi nesreća.

Izet Kiko Sarajlić, 1968.