Bogdan Tanjević iz Istanbula za FTV: Bosna je moje životno djelo

Nemoguće je iz Sarajeva doći u Istanbul, a ne susresti se sa kosmopolitom i velikim sportistom Bogdanom Bošom Tanjevićem, jedinim košarkaškim trenerom koji je sa tri državne selekcije osvajao medalje (srebro sa Jugoslavijom na EP 1981, zlato sa Italijom 1999. i srebro sa Turskom 2010).

Čim su mi potvrdili da je legendarni košarkaški trener šampionske Bosne u Istanbulu, gdje je živio deset godina i ovaj grad, kaže, kao i Trst u Italiji, srcem voli, zaputio sam se put Bešiktaša. Susreo sam se sa Tanjevićem u blizini njegovog istanbulskog doma. Ovaj inače istoričar književnosti koji u zadnje vrijeme rado čita domaće pisce, kaže da Istanbul, odnosno Tursku i Italiju mnogo voli zbog sličnih vrijednosti koje njeguju, kao što je porodica, privrženost djeci, muzika... Pričao je za FTV o svemu, ali ponajviše o njegovoj Bosni. Prati situaciju i u sve je upućen, od politike do kulture, ali uvijek najviše prati košarku.

Hvala što ste izdvojili vrijeme za naš medij.

"Čekaj, koje vrijeme? Landaram, slobodan sam od svih obaveza i baš mi je drago da smo se ponovo sreli".

Kako je naš Boša?

"Kada je sunce ja sam dobro. Ovisan sam od boje dana. Ako je sunčano ja sam dobro, a ako je kilavo i ja sam. Inaće dobro sam, nosim masku, ovdje je vrlo disciplinovana situacija, tako da nemam previše kontakata. Odem na poneku utakmicu ako je prisutno 50 ljudi, trening što klubova što reprezentacije".

Opet smo se susreli u Istanbulu, i tu je Vaš dom.

"Ja sam više u Sarajevu nego u Istanbulu, a živim u Trstu. U Sarajevu sam dva puta godišnje po 15 dana, a Trst je moje stanište i baza od 1986. Dvoje djece oko mene, porodica... A prestao sam raditi sa italijanskom Federacijom već godinu i po i sada imam vremena na pretek.

Kada god i gdje god pričamo o Vama, uvijek se spominje šampionska generacija Bosne, koju ste predvodili 1979. godine.

"To je neponovljivo. Bila su druga vremena i ljudi na svim dijelovima, od politike do kulture. Vrijeme pozitivnih ljudi i zato se desilo to što se desilo".

Poslije Bosne sa naših prostora prvaci Evrope su bili Cibona, Jugoplastika i Partizan.

"Neko je morao otvoriti vrata. Mi smo bili dovoljno drski da każemo da idemo sa osvojimo Kup šampiona. A ta naša generacija je krenula iz Druge lige, bez stranaca, sa domaćim igračima. Sve smo svojim rukama postigli".

Pored te šampionske generacije Bosne, trenirali ste u reprezentaciji skoro sve vrhunske igrače naših prostora. Ko je prema Vašem mišljenju najbolji igrač, neovisno, jeste li mu bili trener ili ne?

"Ispred svih je Krešimir Čosić. On je bio revolucionar. Puno je dao za evropsku i jugoslavensku košarku i kao igrač i kao trener. Sve ove klince 1968. Kukoč, Rađa, Divac, Đorđević on je plasirao...".

O generaciji koju spominjete napravljen je film, a očekujemo i film o Mirzi Delibašiću, košarkašu koji je osvojio sve što se moglo osvojiti.

"Znam, u toku sam, sada kada je bila godišnjica, pričao sam za medije dugo o Mirzi. Treba praviti filmove, takve kao sto ste napravili o Škiji i Hasetu. To su bili sjajni ljudi i sportisti i primjer svima. Treba obavezno napraviti film i o našem Goranu Čengiću".

Šta mislite o bh. košarkaškoj reprezentaciji, koja se nedavno plasirala na Evropsko prvenstvo?

"Ovaj rezultat je bio stvarno fantastičan, po mnogima neočekivan u ovoj teškoj situaciji nemanja svih igrača na raspolaganju, gdje ja najveći kompliment dajem selektoru Bosniću koji je tako brzo u kratkom vremenu napravio dobru atmosferu i igru. Da je tako nadmočno završio kvalifikacije. To je već jedan dobar uslov. Imaš trenera koji ima ideju. Ova dvojica kada se priključe, Nurkić i Musa, ne trebaju nešto izmišljati kako bi se trebalo, nego da slušaju Bosnića i da se ponašaju kao obični članovi reprezentacije. Da ne uzimaju previše sebi u smislu odgovornosti, sada ću ja to završiti, nego to se samo može, kako ja to volim kazati, kada se sakriju u ekipi. Veliki igrači trebaju da se sakriju u ekipi da ih niko ne vidi, ali da njihova veličina bude kroz rezultat zajednički".

Na kraju, kada se vidimo u našem Sarajevu?

"Nisam bio od aprila prošle godine. Nadam se da će malo spasti ovaj naboj oko pandemije pa da ću opet na proljeće doći na 20 dana. Morao sam se čuvati, imam ja zdravstveni regres, nisam se usuđivao kretati, bio bih laka žrtva. Sarajevo mi jako fali, ali ni u Istanbulu nisam bio dvije godine iako se i ovdje osjećam kao kod kuće. Nadam se da će se sve ovo smiriti i da se na proljeće vidimo u Sarajevu", rekao je na kraju legendarni Tanjević.

Sa Bešiktaša me je ispratio sa sjetom ali i sretan, s ponosom ističući kako bilježi 55 godina sa svojom Jasnom, također nekada čuvenom košarkašicom. Uvijek je sjetno pričati sa ovim rođenim Pljevljakom, ali kako i sam każe, Sarajlijom u duši, koji prati sva dešavanja od Une do Drine, od Save do mora. Kaže da bi bio sretan da se u Sarajevu i BiH ponove ljudi poput Emerika Bluma, da zapošljavaju i hrane na hiljade ljudi i porodica.

federalna.ba/Muhamed Bikić