12 najboljih filmova iz Cannesa

Ovogodišnji Cannes Film Festival je iza nas – a od stotinjak premijernih naslova, evo onih koji će biti glavne teme razgovora tokom cijele 2025. godine. Procjenu su  donijeli BBC-ijevi filmski kritičari: Rebecca Laurence, Hugh Montgomery i Nicholas Barber.

“Bila je to samo nesreća”

Bez obzira na Toma Cruisea, za filmske znalce jedan od najvećih događaja na Cannes Film Fsetivalu bila je prisutnost Jafara Panahija. Iran je ranije zabranjivao ovom svjetski poznatom reditelju da snima filmove i putuje, pa je njegov dolazak na festival – zajedno sa izvrsnim novim filmom – bio pravi razlog za slavlje. Njegovo ostvarenje "Bila je to samo nesreća" je farsični triler osvete o petorici običnih Iranaca koji se suočavaju s čovjekom za kojeg vjeruju da ih je mučio u zatvoru. No, nisu sigurni da li su pogodili pravog čovjeka. Film je ispunjen bijesom prema brutalnosti iranske diktature, ali je istovremeno iznenađujuće topla i duhovita priča. Peter Bradshaw iz The Guardiana je napisao: „Još jedan vrlo impresivan ozbiljno-komični film jednog od najupečatljivijih i najhrabrijih autora svjetske kinematografije.“ (NB) Podsjećamo, iranski redatelj Jafar Panahi osvojio je prestižnu Zlatnu palmu, glavnu nagradu na 78. Filmskom festivalu u Cannesu za film ”Bila je to samo nesreća" (It Was Just an Accident). Ovo ostvarenje novinari BBC Culture su ranije opisali  kao „žestok, ali duhovit triler osvete koji cilja na represivne režime“.

“Umri, ljubavi moja”

Sa kombinacijom zvjezdanog sjaja Jennifer Lawrence i Roberta Pattinsona te autorskog kredibiliteta cijenjene škotske rediteljice Lynne Ramsay (Morvern Callar, Treba da razgovaramo o Kevinu), film "Umri, ljubavi moja" bio je jedan od najiščekivanijih naslova na festivalu u Cannesu, gdje je prodan platformi Mubi za 24 miliona dolara (17,8 miliona funti). Adaptiran prema romanu iz 2017. godine autorice Ariane Harwicz, film prati Lawrence i Pattinsona kao zaljubljeni par čija se veza raspada nakon preseljenja na selo i rođenja bebe, a fokusira se na psihotični slom Lawrenceinog lika. Na jednom festivalskom događaju, Ramsay je kritikovala tumačenje novinara koji su film vidjeli isključivo kao priču o postporođajnoj psihozi, rekavši da je to zapravo priča „o raspadu veze, o raspadu ljubavi i seksa nakon rođenja djeteta. Također, radi se i o kreativnoj blokadi“. Kritičari su posebno pohvalili glumačku postavu, u kojoj su i Sissy Spacek, LaKeith Stanfield i Nick Nolte – ali film pripada Lawrenceinoj sirovoj, senzualnoj i duhovitoj izvedbi. „Ono što Lawrence radi u filmu "Umri, ljubavi moja" toliko je delikatno teksturirano, čak i unutar svoje snažne izražajnosti i vatrene ljutnje, da vas ostavlja bez riječi,“ piše Stephanie Zacharek u magazinu Time, dok njenu glumu Nicholas Barber sa BBC-a naziva „boljom nego ikad“.

“Zvuk pada”

Čak i prema standardima Cannes Festivala, "Zvuk pada" je izuzetno ambiciozan, bogato teksturiran i prelijep umjetnički rad. Drugi dugometražni film Masche Schilinski odvija se uglavnom u i oko iste farme u Njemačkoj, ali prelazi kroz četiri različita vremenska perioda. Vidimo iste likove kao malu djecu i kao starije osobe; čujemo traume koje se prenose generacijama. Može biti izazovno razumjeti kako su svi povezani jedni s drugima, i na neki način "Zvuk pada" više podsjeća na roman nego na tipičan film. Ali Schilinski stvara zapanjujuće, uranjajuće efekte koji su mogući samo na velikom ekranu. „Kinematografija je premali izraz za ono što ova prostrana, a opet intimna epopeja postiže svojom eteričnom, uznemirujućom briljantnošću,“ rekao je Damon Wise za Deadline. Zaboravite Cannes, zaboravite takmičenje, zaboravite čak i cijelu godinu – "Zvuk pada" je klasik za sva vremena.“ (NB)

“Pillion”

Možda nijedan film ove godine u Cannesu nije imao upečatljiviji koncept od britanskog filma "Pillion" prikazanog u selekciji Un Certain Regard. Riječ je o gej BDSM romansi, u kojoj holivudska zvijezda Alexander Skarsgård glumi Raya, „domaćina“, kožnog bajkera koji živi u predgrađu Londona i pronalazi „suba“ u liku simpatičnog inspektora parkinga Colina, kojeg tumači Harry Melling, poznat iz Harryja Pottera. Međutim, film nije samo provokacija, već nudi oštro zapaženu i vješto kompleksnu analizu takvog odnosa. Isprva, kada neiskusni Colin biva bačen u potpuno novi svijet seksualnih transgresija, film djeluje kao klasična britanska komedija sa svojim neobičnim i farsičnim tonom, uprkos temi koja pomjera granice. Međutim, kako radnja napreduje, film postaje mračniji, ostavljajući publiku da razmišlja o tome da li je takva ponižavajuća igra uloga emocionalno zlostavljanje; kulminacija dolazi u sceni ručka, u kojoj se Colinova majka (izvanredna Lesley Sharp) sukobi s Rayaom zbog njegovog odnosa prema njenom sinu. Neki kritičari, poput Davida Rooneya iz The Hollywood Reporter, smatrali su film „neočekivano nježnim“, dok je za Hugha Montgomerya bio uznemirujući – što je možda znak podijeljenih mišljenja koja bi mogao izazvati kada bude prikazan široj publici. (HM)

“Eddington”

Ovo je divlja i haotična triler komedija Ari Astera, reditelja filmova Hereditary i Midsommar, "Eddington" sa Joaquinom Phoenixom u ulozi nespretnog šerifa iz malog grada koji sebe zamišlja kao direktnog i iskrenog heroja svoje priče. No, zapravo bi mogao biti i njena podmukla i odvratna negativna figura. Radnja je smještena u Novi Meksiko 2020. godine. Aster na ciničan i očajan način ismijava načine na koje su Amerikanci reagovali na pandemiju Covid-19, proteste Black Lives Matter i druge događaje koji su obilježili tu čudnu godinu, čineći ovaj film jednim od rijetkih velikih američkih ostvarenja koja se bave toliko podijeljenim savremenim političkim pitanjima. Pedro Pascal, Emma Stone i Austin Butler tumače sporedne uloge u filmu koji je Sophie Monks Kaufman iz Independenta nazvala „do sada najsmješnijim Asterovim filmom“. „Dobro zapaženi“ Eddington „ima širinu koja pokazuje da Divlji zapad i dalje postoji, kako na terenu, tako i na internetu,“ piše ona, „i oštro oko za ljude koji rastu u pješčanoj, planinama okruženoj, usamljene krajoliku“. (NB)

“Tajni agent

Triler Klebera Mendonçe Filha, smješten u Brazil 1977. godine, o čovjeku u bijegu bio je jedan je od favorita za osvajanje glavne nagrade u Cannesu, Zlatne palme. Gledajući unaprijed, izgledno je da će slijediti stope filma I'm Still Here, koji je također smješten u vrijeme brazilske diktature 1970-ih i koji je osvojio Oscara za najbolji međunarodni film na dodjeli nagrada 2025. godine. Sa trajanjem od dva sata i 40 minuta, "Tajni agent" se  polako razvija, da bi na kraju uslijedila uzbudljiva i krvava potjera te dirljivi epilog koji, poput I'm Still Here, odražava naslijeđe tog burnog perioda u istoriji Brazila. Simpatičnog protagonistu Marcela glumi Wagner Moura, u harizmatičnoj ulozi za koju se očekuju nominacije na predstojećim dodjelama nagrada. U svojoj recenziji sa pet zvjezdica, Peter Bradshaw iz The Guardiana piše: „Tajni agent nema imperative konvencionalnog trilera i očekivati ih može izazvati nestrpljenje. Film je na svoj način više romansijerski: priča o likovima, izlog Mourine složene, simpatične izvedbe, ali i platforma za uzbudljivu i bravuroznu filmsku režiju.“ (RL)

“Sentimentalna vrijednost”

"Najgora osoba na svijetu" Joaquina Triera bio je veliki hit na festivalu u Cannesu 2021. godine, a potom je nominovan za dva Oscara. Sada se norveški reditelj vratio sa još jednom promišljenom komedijom-drammom smještenom u Oslu, sa istom sjajnom zvijezdom, Renate Reinsve. U filmu "Sentimentalna vrijednost" ona tumači ulogu poznate pozorišne i televizijske glumice. Njen odbojni, sebični otac, kojeg glumi Stellan Skarsgård, je ugledni filmski reditelj, ali već 15 godina nije uspio prikupiti novac za novi projekat. Da li je to razlog zbog kojeg je napisao scenario baš za svoju slavljenu kćerku? Ili je predloženi film iskren pokušaj da se riješe problemi između njih? „Na površini, film se može činiti kao poznata tema o tome kako umjetnici crpe inspiraciju iz vlastitih života,“ rekao je Tim Grierson za Screen International, „ali Renate Reinsve i Stellan Skarsgård donose nevjerovatnu nježnost u priču koja je na kraju i priča o tome- šta djeca i roditelji nikada ne kažu jedni drugima.“ (NB)

“Sirat”

Iako su mnogi filmovi na Festivalu u Cannesu povezani sa velikim imenima, jedna od istinskih fetsivalskih radosti je kada filmovi koji su na početku bili relativno nepoznati na kraju postanu glavne teme razgovora zahvaljujući svojoj hrabroj i sjajnoj izvedbi. Takav je slučaj ove godine sa "Siratom", prvim filmom španskog reditelja Olivera Laxea u glavnoj konkurenciji, koji je publiku ostavio podjednako očaranom i zbunjenom, čak i dok su pokušavali da objasne o čemu se radi. Ali evo pokušaja: priča počinje na pustinjskoj rave žurci u Maroku, čija sve veća nejasnoća postavlja pomalo iskrivljeni ton, a fokus je na ocu koji traži svoju nestalu kćerku. Dok vojne snage dolaze kako bi rastjerale okupljanje, u priču se uvodi apokaliptični element, prije nego što se priča pretvara u dirljiv road movie, dok se otac i njegov mladi sin pridružuju veseloj skupini hedonista koji se voze kroz planine na putu do drugog događaja. Međutim, niz šokantnih obrta mijenja sve, pretvarajući film u egzistencijalnu dramu sa crnohumornim tonovima, koja je djelimično Mad Max, djelimično Samuel Beket – ili kako je Jessica Kiang iz Varietyja nazvala, „genijalno bizarna, kultna vizija ljudske psihologije stavljene na velike kušnje“. Sa svojim zemljotresnim techno zvučnim dizajnom i zadivljujućom kinematografijom surovog sjevernoafričkog pejzaža, treba napomenuti da je ovo i najimpresivnije epsko djelo među ovogodišnjim takmičarima – a to, zajedno sa šok faktorom, moglo bi ga učiniti filmom o kojem će se pričati i van festivalskih krugova. (HM)

“Hronologija vode”

Od kada je svojom ulogom u Twilightu dospjela na sam vrh A-liste, Kristen Stewart je pravila pametne i zahtjevne izbore u svojoj karijeri, uglavnom izbjegavajući blockbustere u korist hrabrih i maštovitih arthouse projekata. Zato nije iznenađujuće što je njen prvi film iza kamere pokazao duboku emotivnost u istraživanju ženskosti i traume, čime se ističe kao rediteljica sa pravom vizijom. Film je baziran na memoarima spisateljice Lidije Juknavič – koju tumači vatrena i bezkompromisna Imogen Poots – i pripovijeda snažnu priču o njenoj borbi da kroz umjetnost procesuira bol, obuhvatajući njeno nasilno djetinjstvo, borbu s drogom i srceparajući slučaj mrtvorođenčeta, između ostalog. Međutim, kao što naslov nagovještava, ništa nije ispričano u tradicionalnom narativnom redoslijedu; Stewart nas pokušava uvesti u Juknavičinu svijest kroz fragmentiranu kolažnu strukturu slika i životnih trenutaka. Kako David Fear piše za Rolling Stone, rezultat je „radikalan, bolan i agresivan u svojoj iskrenosti“ – iako ponekad poželite da Stewart dozvoli da se prikažu i neke konvencionalnije scene, kako biste bolje cijenili jake sporedne uloge, posebno Thore Birch kao Juknavičine snažne sestre i Jima Belushija kao njenog mentora, Kena Keseya, autora Let iznad kukavičjeg gnijezda. No, zbog svoje impresivnije, poetske snage, ovo je film koji dugo ostaje u sjećanju i proganja vas i dugo nakon što se odjave odgledaju – i zbog toga, kao i zbog popularnosti rediteljice, mogao bi steći posvećenu fan bazu. (HM)

“Jež”

Jedna od tema na ovogodišnjem festivalu bila su dobro prihvaćeni filmovi koje su režirali glumci koji su iskušavali svoje sposobnosti kao scenaristi i reditelji. Pored Scarlett Johansson i Kristen Stewart, Harris Dickinson (Babygirl) debitovao je iza kamere s filmom "Jež". To je oštra i lukavo komična drama o mladiću iz srednje klase (Frank Dillane) koji je godinama bio beskućnik i narkoman. Hrabar je to film, jer ne pokušava da prikaže svog protagonista kao simpatičnog, niti objašnjava kako je neko iz imućne porodice završio na ulici. Dickinson je impresivan kada se pojavi u nekoliko scena, ali "Jež" sugeriše da bi od sada mogao jednako uspješno režirati kao i glumiti. Njegove prethodne uloge „izgledaju kao da su mu služile kao neformalna filmska škola“, kaže David Rooney iz The Hollywood Reportera, „opremajući ga da pristupi često obrađivanoj temi na promišljen, prepoznatljiv način, jasno proistekli iz detaljnog proučavanja veoma specifičnog svijeta.“ (NB)

“Sjena mog oca”

Cannes Film Festival je vodeća platforma za svjetsku kinematografiju u cjelini, ali nisu svi dijelovi svijeta podjednako zastupljeni – i zaista je iznenađenje da je ovogodišnje izdanje prvi put u historiji ugostilo film iz Nigerije u svojoj zvaničnoj selekciji. Ipak, nakon utiska koji je "Sjena mog oca" ostavila na Croisetteu, možemo se nadati da ćemo u narednim godinama vidjeti mnogo više nigerijskih filmova koji će krenuti njegovim stopama. Debi dugometražnog filma reditelja Akinole Daviesa Jr. dočekan je s toplinom, nudeći prelijepu i dirljivu sliku djetinjstva, smještenu u ključni trenutak nigerijske istorije ranih 90-ih. Fokus je na dvojici mladih dječaka koje njihov često odsutni, ali voljeni otac Folarin (Ṣọpẹ́ Dìrísù) vodi na put u glavni grad Nigerije, Lagos – baš na dan kada se održavaju prvi demokratski predsjednički izbori u zemlji nakon deset godina. Ono što slijedi je živa, bogato teksturirana i na kraju snažno melankolična slika odnosa roditelja i djeteta koji kradu dragocjeno vrijeme zajedno usred društva na ivici prevrata. Kao što je Tim Robey iz The Telegrapha napisao u svojoj recenziji sa pet zvjezdica: „Film je magično vješt, obuhvata toliko života sažeto u jednom danu. Sanja o budućnosti – za zemlju i porodicu – i oplakuje krađu onoga što je moglo biti.“ (HM)

“Novi talas"

Richard Linklaterov omaž autorskom režiseru Jean-Lucu Godardu je pogled iza kulisa nastanka Godardovog klasičnog krimi filma iz 1960. godine Breathless (À bout de souffle). Ovo je ljubavno pismo francuskoj kinematografiji, grupi pisaca iz Cahiers du Cinéma i revolucionarnoj "novoj talas" pokretu iz 1960-ih. Linklaterov film mogao je biti savršeno prilagođen za Festival u Cannesu – čak sadrži i nekoliko internih šala vezanih za Cannes koje su na projekcijama izazvale blage osmijehe. Linklaterov film je lagana poslastica, ali stručnjakovski izvedena – od nevjerovatnog castinga (Guillaume Marbeck kao Godard, Aubry Dullin kao Jean-Paul Belmondo i Zoey Deutch kao Jean Seberg su svi savršeni) do pokretačke, džez inspirisane muzike.

„Rad ljubavi i proizvod značajnog majstorstva...“ piše Ben Croll u The Wrap, „[Nouvelle Vague je] više od običnog poklona francuskom novom talasu; film je također i tajni prikaz režisera koji rijetko dobija priznanje (ili, štaviše, omaž) za svoju tehničku sofisticiranost.“ (RL)

federalna.ba/BBC